Tata, to je Božić!

Svi Sveti su. Vraćam se navečer kući i prolazimo kraj groblja. Noć je, groblje svijetli tisućama svijeća. Prizor je prekrasan. Pokazujem svojem trogodišnjem sinu prema groblju da vidi kako lijepo svijetli. Istog trena on poviče – tata, to je Božić! 

Ostao sam, malo je reći iznenađen. 

Zapravo, „izbacio me iz takta“, kako bi se kolokvijalno moglo reći, jer nikako nisam očekivao takav njegov zaključak koji je sve samo ne pogrešan. 

Upravo suprotno, odgovor mu je u maniri najvećih mudraca i teologa. 

– U pravu si – rekao sam mu – ovo je uistinu Božić. Ljudski Božić! 

Ta djetinja reakcija na sjaj svijeća koji je malo dijete podsjetio na sjaj božićnih lampica, zaokupila je moje misli cijelim putem do kuće i navela me da podijelim s vama misli koje su me zaokupile. Naime, u mom rodnom zagorskom mjestu Višnjici, Sve Svete se u starini, a tako je još i danas, naziva Malim Božićem. U tom smislu moj je mališan bio potpuno u pravu svojim zaključkom. 

No, tu se značaj i simbolika ne zaustavlja, jer kad pogledamo značenje blagdana Svih Svetih i blagdana Božića, među njima postoji iznimna povezanost, jer oboje predstavljaju i pozivaju na proslavu života, novog života. 

No, i više od toga – Božić kao blagdan rođenja Neba za čovjeka i Svi Sveti kao blagdan rođenja čovjeka za Nebo povezani su neraskidivom povijesno-spasenjskom vezom, jer da nije bilo tog Božjeg Božića, nikad čovjek ne bi mogao doživjeti svoj ljudski Božić. 

Liturgija – hod kroz povijest spasenja 

Razmislimo li malo bolje, zar postoji ikoji veći ljudski blagdan, dakle blagdan koji slavi čovjeka, od blagdana Svih Svetih? Nema ga. 

Za Sve Svete mi slavimo one koji su u Nebu, one koji su dostigli smisao ljudskog života – biti svet, i koji su svojim životom odgovorili na poziv kojeg je Bog ljudskom rodu, svakom čovjeku, uputio svojim utjelovljenjem i rođenjem u osobi svoga Sina Isusa Krista. 

 Crkva zato nije slučajno u svojoj liturgijskoj godini blagdan Svih Svetih stavila pred kraj, pred završni blagdan Krista Kralja svega stvorenoga. Učinila je to s ciljem čuvanja i obnavljanja povijesno-spasenjske memorije koja započinje navještajem rođenja Spasitelja i završava s eshatološkim slikom Krista Kralja svega stvorenoga koji će nakon posljednjeg suda za uvijeke poraziti neprijatelja Božjeg i čovjekova, oca laži i čovjekoubojicu od početka te uspostaviti svoje vječno Kraljevstvo. 

Zaključujući svoje razmišljanje o sinovom odgovoru na prizor groblja ispunjenog svijetlima svijeća, sjetio sam se Isusovih riječi: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko (Mt 18,3)“.

Napisao na svetkovinu Svih svetih, 1. studenog 2016. godine.

Foto: Pixabay.com

Smrt je samo prvi let leptira

Kako razumjeti smrt? Kako razumjeti to da ćemo jednog dana ostati bez žive prisutnosti onih koje volimo? Kako razumjeti u konačnici to da ćemo i sami jednog dana umrijeti?
Ne znam za Vas, ali ja si volim s vremena na vrijeme posvijestiti da ću jednog dana umrijeti. Da ću se suočiti sa nečim potpuno nepoznatim. Kako će to biti? Hoću li samo zaspati poput mog tate? Hoću li se mučiti i u teškim bolovima sa strahom iščekivati kraj?

Ponekad me uhvati strah, a ponekad osjećam potpuni mir jer se trudim sestricu smrt, kako ju je nazvao sveti Franjo, dočekati mirna srca svjestan da sam kroz život hodio boreći se za dobro, za istinu, za čovjeka, jer sam iskreno ljubio. (To je moja najčešća molitva – da smrt dočekam mirna srca.)

Ako ste pomislili da me takva razmišljanja obeshrabruju, mogu vam posvjedočiti upravo suprotno. Sve više postajem svjestan koliko sam kao biće malen, i istovremeno u mogućnosti postati veličanstveno Božje djelo. Postajem svjesniji  neizrecive ljepote života u kojoj smrt nije strašan kraj i s druge strane opravdanje za to da se prepustim u potpunosti sebičnosti i laži, nego otajstvo.

Baš otajstvo. Nešto što nas u potpunosti nadilazi i što je moguće shvatiti samo vjerom. Čvrstom vjerom da ona predstavlja samo prijelaz, točnije da je sastavni dio postojanja. Trenutak kada kao bića prelazimo u kvalitativno drukčije stanje postojanja.

Sjećam se iz djetinjstva da su se u mom rodnom zagorskom kraju Sesvete slavile s posebnom radošću i svečanom ozračju. Danima prije trajale su pripreme. Bilo je tu raznih običaja, no najviše se sjećam toga da su nam stari pričali da za Sesvete svojim domovima navraćaju naši umrli preci. Zbog toga valjalo je na obiteljski stol  staviti najbolje što se priskrbilo.

A obavezno tu je bilo vino, kruh i kuhani kesten. Upravo kod kestena smo mi djeca imali svoj važan zadatak, jer ako ga nije bilo kod kuće valjalo se zaputiti u šumu i nabrati ga. A to je zbog napadalog lišća koje bi prekrilo kestene nekih godina bila prava umjetnost.

Uz to vjerovanje da nas za blagdane Svih Svetih i Dušni dan s Neba posjećuju naši stari i da ih treba dočekati najbolje gostoprimstvo, sjećam se s kojom smo posvećenošću čistili grobove, ukrašavali ih cvijećem i vijencima spletenim od bršljana i grana borova ili smreke. Vrhunac je svakako bila sveta Misa i molitva na groblju. Vidio bih tad na groblju i tatine suze dok se molio na grobu svoga oca. Suze koje tad kao mali dječak nisam razumio, ali ih razumijem sada kada je i moj tata otišao svome Ocu.

Ljudski je život tako lijep. Ta suzna dolina koja završava smrću veličanstveni je Božji dar. I sama smrt, iako ljudskom srcu neprihvatljiva i razumu neshvatljiva, prekrasan misterij koji nas čeka kao majka svoje davno izgubljeno dijete.

Ta vjera da naši mrtvi nisu nestali, ta radost s kojom sam kao dječak po mrazom okovanu lišću znao tražiti kestene da se dedek i babica imaju čime osladiti kad za Sesvete dođu s Neba posjetiti svoj zemaljski dom nije bezvezan običaj, praznovjerje.

To kao i niz drugih ljudskih osjećaja svjedoči da u nama živi čežnja i jasna spoznaja koja nije iluzija, nego osjećaj duha da smrt nije kraj nego početak Novoga. Sastavni dio procesa postojanja. I taj osjećaj ne možemo shvatiti svojim ograničenim razumom, kao što ga ne možemo ignorirati. Nikome to nije uspjelo. Ni najvećim bogatašima i moćnicima cijele ljudske povijesti koji su to pokušavali gradeći oko sebe svijet iluzija i laži.

Neki sam dan promatrao leptira. Bilo je prekrasno vrijeme. Gledajući to nježno biće, tu sliku vrhunske ljepote i slobode, taj veličanstveni odraz Božje svemoći i mudrosti, sjetio sam se da je taj isti veličanstveni leptir jednom bio ličinka, pa kukuljica. Sve neugledni oblici postojanja.  A onda jednog dana nakon svog dvostrukog umiranja raširio je krila prema suncu i poletio u nebo, plavetnilo beskraja da bi razveselio moje umorne oči i u njima upalio plamen radosti.

Da. To je ljudski život. Put preobrazbe u veličanstveno Božje djelo. A smrt je samo njezin svjedok. Za let si dušo stvorena – pjeva Tin.

P. S. Usudim se savjetovati vam - ne prestajte moliti za svoje mrtve. Za sve mrtve treba moliti. Mnogi od njih nisu još postali "leptiri" i "poletjeli Bogu u njegov očinski zagrljaj. Mnogi su još "zakukuljeni", pate. Doista pate. Da, mislim na čistilište. Vjerujem u njega. Kao što vjerujem da neke duše nikad neće poletjeti poput leptira nego će ostati zakukuljeni u paklu sebičnosti i oholosti. Zato molite za one koji su prešli prag smrti.

I kao što vi molite za svoje umrle, recite im da se i oni mole za vas. Da vas zagovaraju jer su bliži Ocu. Jer jasnije osjećaju Njegovu blizinu, od nas sebičnih ličinki koje uporno zaboravljamo da naš konačni smisao nije što više i češće natrpati trbuh novim i svježim lišćem prolaznih užitaka, nego poletjeti poput leptira suncu, Domu Očevu.

Onomu i onome o čemu nam je Isus tako jasno govorio. I budite radosni! Jer kao što je Božić blagdan rođenja Neba za Čovjeka tako su Svi Sveti blagdan rođenja Čovjeka za Nebo.

Foto: pixabay.com

Napisano, 1. studenoga 2013.