Prikazani su postovi s oznakom priroda. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom priroda. Prikaži sve postove

četvrtak, 6. prosinca 2018.

Priča o pjesmi jednog cvrčka ili kako pronaći mir?


Kad Bog ne bi postojao, morali bismo ga izmisliti. To nisam ja rekao, iako moram priznati da sam tokom života dolazio do takvog zaključka. Pišu da je te riječi izrekao Nietzsche. Pišu i da je taj filozof bio žestoki ateist, no ako je izrekao te riječi očito je u svom razmišljanju dotakao onu točku promišljanja u kojoj čovjek obično zastane bespomoćno šuteći, ili pak „ljutit do bola“ zbog te iste bespomoćnosti. Zapravo, možemo slobodno zaključiti da postoji onoliko reakcija na tu bespomoćnost koju izaziva pitanje o smislu, koliko je ljudi. Ne znam postoji li čovjek koji se nije našao pred tim zidom koji tako često unosi nemir u naš život.

Na razmišljanje o ovoj temi me potaknuo jedan razgovor. Sjedimo prijateljica i ja na kavi, mudrujemo o našim životima, dobrim i lošim potezima, glupostima i promašajima, tu i tamo ispijemo koji gutljaj kave, ali onako studentski škrto kao da nam je to zadnja kava koju si možemo priuštiti, i oboje zaključujemo nakon dobrih dva sata da je nekako u životu najbitnije postići unutarnji mir i da je to jedini lijek nemirnom ljudskom srcu „koje nikad zadovoljno nije“.

A što je to mir? Ili možda, tko je to mir? Možda je zapravo to pravo pitanje? Ne što je to mir, nego tko je to mir? Možda mi ljudi griješimo upravo u tome što postavljamo krivo pitanje i možda smo zato nemirni? Uzmimo da se taj unutarnji mir kojeg svi želimo kako bismo bili sretni i puni snage za borbu s nemirima života odaziva na pitanje – što. Uzmimo da je to slava, čast, bogatstvo, karijera, hedonizam... Kao što možemo vidjeti iz života onih koji sve to imaju, a opet su nemirni, izgleda da se mir ne odaziva na pitanje – što. No, to može samo izgledati tako. Možda se mir ipak odaziva samo na pitanje – tko, dakle, ne dolazi sa stvarima, nego sa osobama, ne dolazi sa posjedovanjem, nego dijeljenjem. Mir možda ne odgovara čemu nego kome on treba i komu želi.

Da ne mudrujem previše, očito je mir mnogo kompleksnija stvarnost nego to možemo shvatiti tražeći ga u gotovim formulama. Mir očito ima svoju autonomiju koju ne smijemo dirati i kojeg ne smijemo htjeti zarobiti po nekim našim sebičnim računicama. On očito sam dolazi i daruje nam se onoliko koliko smo spremni primiti. Iz iskustva bismo onda mogli zaključiti da je mir škrt, jer nam se obično ne razdaje u onim količinama u kojima ga traži naša pohlepa. Očito je mir, netko ili nešto što nam stalno izmiče sa horizonta našeg životnog putovanja baš u trenucima kad pomislimo da ga konačno imamo. Vjernici će ponoviti s biblijskim piscem - samo je u tebi mir Bože moj, no koliko je vjernika koji u to vjeruju?

Priča mi jedan prijatelj da dugo nije znao što bi molio Boga i da je nakon nekog vremena obično šutio i dosađivao se kad bi drugi molili.

„Htio sam moliti za ljubav, ali učinila mi se glupa ta molitva kraj tolike moje sebičnosti i kukavičluka koji sam pokazivao u svojim odnosima s drugima. Onda sam se neko vrijeme lažno optuživao i kao kajao pred Bogom za svoje grijehe dok nisam shvatio da lažem Onome koji me ionako pozna bolje od mene samoga. Neko sam vrijeme svoje molitve formulirao kao molbe da Bog pomogne meni dragim osobama, no s vremenom mi je i to dosadilo, jer sam uvidio da i sam mogu mnogo toga učiniti kako bih pomogao ovima za koje molim Božju intervenciju.

Opet sam se uhvatio u laži i licemjerju. Zato sam obećao sam sebi da ću radije šutjeti i pokušati očistiti svoje srce od misli i buke riječi koje su ionako bile u većini slučajeva neiskrene i glupe te su i mene živcirale, a kamoli da ne bi Boga koji se vjerojatno smijao gledajući mene svoje dijete koje još ne zna što mu uopće treba.

Jednog dana, shvatio sam konačno što želim moliti Boga. Odlučio sam ga moliti za mudrost. Molio sam Boga da mi dade mudrosti kako bih se mogao nositi sa životom i iz borbe izaći mirne i čiste savjesti. Molio sam ga za mudrost kako bih mogao i znao procijeniti u datom trenutku što je najpravednije i najbolje u mojem življenju. Na moje čuđenje umjesto mira, ubrzo sam shvatio da češće nego prije upadam u konflikte, nailazim na osude i nerazumijevanja unatoč mojim dobrim namjerama, da više ne razumijem ni sam sebe.

Posumnjao sam da nisam možda izgovarao krivu molitvu, da me možda Bog baš i nije najbolje razumio u mojim traženjima. Sve sam više postajao svjestan svojih krivih poteza kako u dosadašnjem životu, tako i u svojim novijim procjenama. Češće sam postajao svjestan kad bih nekoga povrijedio i postalo mi je sve teže nositi se sa nemirom koji se rađao u meni.

U jednom trenutku sve ono što sam vjerovao završavalo je s upitnikom i umjesto sigurnosti i mira, ispunio sam se nemirom. Opet sam prestao moliti i tražiti i vratio sam se šutnji. Nakon nekog vremena moju su molitvenu šutnju sve češće prekidale suze iz očiju, a ponekad, kad me nitko nije mogao vidjeti i glasno jecanje. Ponekad nisam mogao noćima spavati i nisam znao kako bih nastavio dalje. Htio sam samo mir i da mi je netko došao i rekao da mi može dati mir, ako mu dam sve što posjedujem, ja bih mu sve vrlo rado prepustio.

Na žalost ili na sreću, ne znam, nitko nije došao s čarobnim riječima iako sam se naslušao mnogih savjeta pa sam se jednostavno prepustio bespomoćnosti. To hrvanje s nemirom me potpuno iscrpilo. Ostalo mi je još jedino zahvaljivati. Sve sam više zahvaljivao Bogu na svemu, pa i onom lošem i prepustio sam njemu neka vodi moje bitke pa što bude. Drugo mi nije preostalo. I začudo, počeo sam se osjećati ljepše, optimističnije, radosnije. Počeli su i drugi primjećivati promjene na meni pa sam postao poželjno društvo. No nisam se riješio nemira.“

Kako onda naći mir i tko ili što je to mir?

Ne znam, ali jučer sam šetao i začuo cvrčka u travi. Već dugo to nisam. Zastao sam, sjeo u travu i na trenutak slušajući cvrčkovu melodiju, čudeći se snazi i skladnosti te melodije na nekoliko trenutaka osjetio mir, zaboravio na sve nemire. Rastopili su se i nestali u vjetru sa zvukom pjesme tog sitnog stvorenja.

Možda se mir nalazi u pjesmi cvrčka? Možda, kad tražimo i razmišljamo o miru, možda moramo postaviti oba pitanja - i što i tko je to mir? Ne znam točno, ali tražite li mir, kad slijedeći put budete vani, zastanite na trenutak i poslušajte ako ste u prilici pjesmu cvrčka. Možda je to onaj isti koji je i meni donio mir makar i na samo nekoliko minuta...

Napisano, 23. svibnja 2008.
Foto: pixabay.com

ponedjeljak, 19. studenoga 2018.

Oksimoronom protiv prirode


Oksimoron je stilska figura u književnosti specifičnost koje je u spajanju nespojivoga. Ne znam ni sam točno, ali nekako mi je potrebna da bih odgovorio na zbunjenost koja me zatekla
Društvo u kojem živimo, društvo je oksimorona, spajanja nespojivoga, izvrtanja poredaka i hijerarhija vrijednosti i vrednota. S jedne strane apelira se na ekološku svijest, povratak prirodi, a s druge stane čovjeka se pokušava istrgnuti iz prirode.

Naime, u današnje vrijeme, u društvu se često koristi termin ekološka svijest, postoje već specijalizirane institucije i društva koja se bave zaštitom pojedine ugrožene vrste biljaka ili životinja.

Mogu slobodno napisati da je ekologija postala unosan biznis, zapravo, točnije je pitanje ima li "ekologija" još uvijek neke veze s ekologijom ili se tu radi samo o mimikrijskoj sposobnosti ekonomije (kapitalizma), ulaska u svako područje i eksploatacije istog. Jer, budimo realni, ako je to isto učinila religiji zašto to ne bi učinila ekologiji? No, nećemo sad o prokletstvu liberalnog tržišta, o relativizmu

Istrgnuti čovjeka iz prirode

Zanima me jedna druga pojava, no prije toga jedna ilustracija. Zamislite vatrogasce koji požar gase vatrom! Takva situacija je smiješna, ako ne i apsurdna. A sad zamislite da se protiv globalnog zatopljenja borimo zakonom koji bi dozvoljavao upotrebu samo jednog plina u rashladnim uređajima, i to freona! Ne treba ni komentirati. To bi samo 'bedak' učinio. Ali to mi činimo!

Društvo u kojem živimo, društvo je oksimorona, spajanja nespojivoga, izvrtanja poredaka i hijerarhija vrijednosti i vrednota. S jedne strane apelira se na ekološku svijest, povratak prirodi, a s druge stane čovjeka se pokušava istrgnuti iz prirode, robotizirati ga, učiniti ga mašinom, izolirati ga i to ne samo zbog lakše manipulacije, iskorištavanja, nego iz očaja da se čovjeku dadne smisao iz besmisla.

S druge strane, u društvu se provodi jaka kampanja protiv svakog faktora koji pokušava u čovjeku reanimirati duh. Biti religiozan je staromodno, bezvezno, htjeti tražiti "nešto više" je glupo i trošenje vremena.

Pogledajte reklamne slogane: "Jer ste vi na prvom mjestu", "Jer vi to zaslužujete!", "To je ono što ste tražili!", "Za ljude sa stavom!", "Cijela istina pola cijene!"…

Nije mi cilj 'sotonizirati' ljude koji su uložili ogromne napore prije nego su tih nekoliko riječi postavili pred ime svoje kompanije i izložili se riziku da im posao propadne, nego uzeo sam te slogane iz svakidašnjeg života, jer lijepo odražavaju stanje društva u kojem živimo, a to je vrijeme ludila.

Moram priznati da se ponekad iskreno zapitam, gledajući reklamne spotove, jesam li ja već u nekoj ludnici, a da toga nisam svjestan?

Doista sam ljut kad mi netko tako besramno laže s televizijskih ekrana, uvjeravajući me da sam ja "baš to tražio" ili da "sam ja to zaslužio" ili da sam glup i čovjek bez stava ako ne čitam novine koje su "za ljude sa stavom" ili da mogu pročitati "cijelu istinu za pola cijene", a probdio sam noći i noći ne bih li shvatio što sam u određenom postupku napravio istinito, a što je bila laž... (Ima jedna pjesma TBF-a pod nazivom "Masovna hipnoza" koja to jako dobro oslikava.)

Borba za prirodu borbom protiv prirode

Kako možemo vatru gasiti vatrom? Kako se možemo boriti za prirodu borbom protiv prirode? Kako možemo toliko reklamirati povratak prirodi, ako se stalno udaljavamo od nje, ako nas tjeraju iz nje i trpaju u rezervate, megalomanske betonske i bezlične kaveze zgrada? Kako?

Za ilustraciju, u Hrvatskoj je najunosniji biznis, poslije droge, prostitucije i kreditiranja, trgovanje nekretninama. Netko će reći da je to razumljivo s obzirom na ekonomsko-društvenu situaciju u Hrvatskoj i svijetu, što je točno, ali problem je u tome što netko ne vidi pogrešnost takve politike.

Jer, ako svi žele živjeti u gradovima, znači da nešto ne štima u uređenju države. To znači da ljudi na selu nemaju perspektivu! To znači da nam je država centralizirana, da se ne razvija ravnomjerno, jer kako drugačije protumačiti činjenicu da je netko spreman preuzeti rizik kreditnog zaduženja za cijeli život kako bi si kupio nekih tridesetak kvadrata u gradu?

Za mene je to znak očaja i promašene politike onih koji bi trebali voditi društvo u prosperitet i pravedno društvo.

Jeste li se ikad zamislili nad značenjem sintagme "netaknuta priroda“? Obično se koristi za komadiće prirodnog prostora u koje čovjek ne smije intervenirati, već ih mora prepustiti samoj prirodi.

Ali, zar čovjek nije dio prirode? I tu se meni otkriva apsurdnost cijele situacije koju sam napomenuo na početku. S jedne strane smo svjesni važnosti očuvanja okoliša u kojem živimo i vezanosti uz njega, a s druge strane učiniti ćemo sve da tu prirodu u čovjeku uništimo.

Problem je u tome što to nije jedini primjer kojeg možemo upotrijebiti kao objašnjenje stilske figure u književnosti pod nazivom oksimoron.

Napisano 2. kolovoza 2013.
Foto: pixabay.com