Župnik na samrti, bankar i odvjetnik

Foto: pixabay.com

U nekoj župi stari pobožni župnik je umirao. Znao je da mu je ostalo još svega nekoliko sati života. Zato je pozvao dva svoja vjernika. Jedan je bio bankar, a drugi odvjetnik. Obojica su smatrala prednošću da budu s njim u njegovim posljednjim trenucima. Kada su došli do njegovog kreveta, starac je podigao svoje ruke i dao im znak da sjednu svaki s jedne strane njegovog kreveta. Nekoliko trenutaka je vladala potpuna tišina. Obojica su se pitala zašto ih je pozvao, a zatim su se prisjetili njegovih brojnih dugih, dosadnih propovijedi o pohlepi i lakomosti. Konačno, bankar je skupio hrabrosti i zapitao: „Župniče, zašto ste izabrali baš nas dvojicu da dođemo i budemo s Vama u vašim posljednjim trenucima?“ Stari župnik je podigao pogled i slabašnim glasom rekao: „Želim da budem što sličniji Isusu, i da umrem kao i On - između dva lopova!“

Pročitao sam ovu priču na internetu i moram priznati da me baš oraspoložila. No, više od toga, ponukala me da se zamislim nad situacijom Isusova raspeća. Evanđelja nam govore da je Isus bio razapet u društvu dvojice razbojnika. Jednog koji je u svom zlu ustrajao do kraja i drugoga koji je bio toliko hrabar da u susretu sa smrti prizna vlastito zlo. Taj drugi neočekivano je na dar od raspetog Isusa dobio obećanje vječnog života. I to direktnog ulaska u Nebo. Pokušavam shvatiti zašto. Zar samo zbog te hrabrosti? Nekako mi se čini, upravo zbog nje. Bog voli hrabre ljude. Na neki način drske. Možda je najbolji primjer toga opis rimskog satnika koji po svojim židovskim prijateljima moli Isusa da mu ozdravi slugu:

Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: „Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.« Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi’ – i ode, drugomu: ‘Dođi’ – i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ – i učini.“ Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: „Kažem vam, ni u Izraelu na nađoh tolike vjere.“ Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava. (Mt 8, 5–13)

Zar nije fascinantna hrabrost kojom se satnik obraća Isusu? Trebalo je imati „petlje“ za takav način komunikacije. Zašto hrabrosti? Pa zato jer hrabrost podrazumijeva iskrenost ponajprije prema samome sebi, a onda prema drugome. Samo iskren čovjek sposoban je za velika djela. Neiskren živi u strahu. Onaj razbojnik koji je u trenucima agonije vikao na Isusa zašto sad ne pokaže svoje moći, bio je obična kukavica.

Neiskreni ljudi jako pate. I jer se boje sami sebe, najčešće svoj bijes iskaljuju nad drugima, slabima i dobrima. Pritom ne žele čuti nikakav argument, nikakav savjet iako su u dubini bića svjesni da im je život kao kula od pijeska – pitanje je trenutka kad će se urušiti. Strah da će ostati i bez toga, kakve takve sigurnosti, priječi ih da nadvladaju sami sebe, poruše sami lažne sigurnosti i počnu gradnju ispočetka na čvrstim temeljima koje nijedna oluja ne može porušiti.

Ovih dana u našem društvu aktualna je tema obitelji. Iako se radi o temeljnoj vrijednosti društva (svi to ponavljaju), postoje napori da se ta vrijednost na neki način obezvrijedi, učini tek jednim obrascem, ogrtačem kojim će čovjek zaogrtati svoju golotinju, svoju nesposobnost da bude iskren prema samome sebi, da prizna svoje najtamnije strahove i zatraži pomoć od Onoga koji je jedini kadar dati mir i smisao postojanja. Ta, tko čovjeka može bolje razumjeti od Onoga koji ga je stvorio? Koji poznaje svaki njegov atom? Koji mu je udahnuo Duh života da se u njemu Nebo proslavi?

Satnik, Rimljanin iz Evanđelja nije postao Isusov sljedbenik. Barem evanđelja ništa ne govore o tome, no siguran sam da je njegov život poprimio posve nove kvalitete nakon susreta s Isusom, jer iskrenost čovjeka čini hrabrim, a hrabrost zahvalnim.

P. S. Ispričavam se svim čitateljima/cama koji su po zanimanju ili profesiji bankari ili odvjetnici ako ih je uvrijedila priča s početka ove kolumne. Nisu svi odvjetnici i bankari lopovi. Nažalost zbog onih pokvarenih, te dvije profesije i zanimanja postala su u današnje vrijeme sinonim za pohlepu, prijevaru i iskorištavanje. A, kad se malo bolje čovjek zamisli, zar se ne ponašamo i svi mi poput loših bankara i odvjetnika? Svi volimo sastavljati ugovore, uvjetovati bližnje skrivenim klauzulama poput pohlepnih bankara. Kada ulažemo, cilj nam je uložiti što manje, a dobiti stostruko s bijesnim kamatama. A ni branjenje nebranjivoga nam nije strano. Svakodnevno pred porotom vlastite savjesti pokušavamo krivnje osloboditi svoje postupke i proglasiti ih dobrima...

Zašto to činimo? Jer smo kukavice. Bog prati hrabre. Što nas priječi pokušati?

Napisano 10. lipnja 2013.