Moram vam priznati da sam tek sad, u 33-oj godini svog života, po prvi put ozbiljno postavio pitanje Bogu - što Ti Bože zapravo hoćeš od mene? Mislim, pitao sam se ja to često, ali ni jednom dosad onako ozbiljno, svjesno, koncentrirano… Što Ti želiš Bože od mene?
Postavio sam si to pitanje, čitajući Isusovu prispodobu o talentima: „Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan - svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.
Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: 'Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'
Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: 'Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao! 'Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.'
A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!' A gospodar mu reče: 'Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.'
'Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.' (Mt 25,14-30)“
Kako sad ovo razumjeti? Tko sam ja u ovoj priči? Tko ste vi u toj prispodobi? Razmišljate li sad o talentima koje imate? Pjevanje, matematika, glazba, šport, informatika, strani jezici, slikarstvo…? Uviđate li problem? Ne možemo svi biti najbolji.
Na svijetu žive milijuni iznimno talentiranih ljudi, ali samo neki uspijevaju razviti te talente. Što je s onim siromašnim klincima iz brazilskih favela koji nikad ne uspiju potpisati ugovor s Barcelonom i najčešće završe na marginama društva? A Bog im je dao tako divan dar i smisao za nogomet? Hoće li Bog njih na kraju osuditi? Izbaciti van u tamu gdje će biti plač i škrgut zubi?
Razmišljam tako i o sebi. Kao i svakom čovjeku, i meni je Bog dao puno lijepih darova. Čuo sam to i od drugih, ali, hoće li me na kraju Gospodar vječnosti istjerati iz svoga Doma, jer povjereni talent nisam umnožio, bez obzira imao ili ne imao prilike?
Ako ste sa mnom zaključili da talenti na koje obično mislimo kad spomenemo tu riječ nisu ti na koje se odnosi Isusova prispodoba, onda treba tražiti neki drugi odgovor. Odgovor daje Isus odmah u nastavku Matejeva Evanđelja kad govori o posljednjem sudu. (Potražite sami Mt 25, 31-46.)
Talenti koje Bog povjerava čovjeku, nisu ljudske sposobnosti same po sebi, nego je riječ o duhovnim darovima, o putu posvećenja kojeg Učitelj postavlja pred svakog čovjeka i tijekom kojega nam se otkriva posvećujući nas svojom Milošću.
U tom Božjem otkrivanju čovjeku, i tom putu posvećivanja djelovanjem Božjega Duha, Bog čovjeku otkriva duhovne darove koje mu je već dao i koje mu daje. Bog mu otkriva svoju volju. Ponekad je to vrlo jednostavno kroz glas savjesti kad vas nuka da učinite neko djelo milosrđa bližnjemu, a ponekad nam doista treba dugo vrijeme da bismo shvatili zašto baš tako, zašto nam se život usmjerava u pravcu koji nam se čini posve nelogičnim.
Što to ti Bože želiš od mene? - pitanje je koje stoji na početku svakog obraćenja. Odgovor na njega potpuno mijenja čovjeka, njegov život u potpunosti. I zato se bojimo. Zato strah. Zato ona zmijina sumnja u nama - a što ako Bog „upropasti“ naše ulaganje?
„Riješimo“ li se tog straha (pratit će nas cijeloga života), zakoračit ćemo u uistinu veličanstven svijet duhovnog putovanja u kojem je moguće „riječju brda pomicati“, jer Bog kad daje, ne škrtari. Daje u izobilju onima koji se usude vjerovati Mu. Ne postoji to što Bog nije u stanju dati čovjeku koji mu povjeruje.
Nerazvijeni talenti kao kušnja
No, vratimo se još malo talentima, ljudskim sposobnostima. Ti darovi, ako ih imamo priliku i mogućnost razviti, samo su sredstvo duhovnog posvećivanja. Razvijanjem njih, u mogućnosti smo darove Duha svjedočiti drugima i tako se staviti Bogu na raspolaganje u Njegovoj želji da se svaki čovjek spasi i vrati u Očev Dom.
Oni pak pojedinci, koji ih neće biti u prilici razviti, jer im to materijalne mogućnosti ne omogućavaju, ne bi se smjeli grozničavo brinuti ili dopustiti da ih neostvarene ambicije razore iznutra. Naprotiv, i kad uvidimo da nećemo u svom životnom hodu uspjeti realizirati svoje sposobnosti, moramo biti svjesni da je jedini ispravni put to prihvatiti kao kušnju, jer Bog nikad ne zatvara i prozore i vrata. Upravo suprotno, ako su nam vrata zatvorena, Bog nas čeka na prozoru i nudi nove darove.
Zamislite vrhunskog športaša koji doživi tešku nezgodu. Nije tako rijedak slučaj. Ima dva izbora - ili se prepustiti očaju koji će ga uništiti, ili tu nesreću prihvatiti strpljivo poput Joba. Jer Bog nikad ne dopušta da Onaj koji vjeruje u Njega propadne.
Naprotiv. Čvrsto staje u obranu čovjeka pred Tužiteljem i sve izvodi na dobro. On ima zadnju riječ u svakoj povijesti - kako pojedinca tako i cijelog čovječanstva. Zar nam nisu poznati primjeri športaša koji su nakon doživljene nesreće otkrili posve novi svijet u kojem su se ostvarili još više nego bi to ikad mogli da im se nije dogodila nesreća i onemogućila ih u športskoj karijeri?
Na kraju, Bog uistinu često ostaje nerazumljiv u kategorijama ljudskog logičkog promišljanja, no zar nije tako u svakom odnosu između oca i djeteta? Koliko puta ste vi, koji ste roditelji, morali objašnjavati svojoj djeci zašto nešto nije tako i mora biti onako? Mnogo puta. Zamislite onda koliko je više Bog strpljiv s nama?
Kolika to mora biti ljubav da nekoga uporno voliš, a ničim to nije zaslužio. Božja je logika po tom pitanju nama ljudima neshvatljiva, ali ne bismo je smjeli ignorirati. Ne bismo smjeli poput onog trećeg sluge zakopati poziv na svetost koju Bog upućuje svakom čovjeku: «Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!» (Matej 5,48).
Temeljno je povjerenje. Vjerujem li ja doista da Bog jest i vjerujem li Mu da On zna najbolje što je za mene dobro? O odgovoru na ovo pitanje, usuđujem se zaključiti, ovisi naše spasenje, naš sretan život.
P. S. Fascinira me situacija iz Evanđelja kad Isus s pet kruhova i dvije ribice nahrani tisuće ljudi. Zamislite da dječak koji je imao taj gablec, nije istog htio predati apostolima? Pojeo bi ga u skrovitosti, utažio glad i to je to.
No, davši taj svoj skromni gablec Isusu, nahranio je sebe, ali i tisuće drugih i upisao se u vječnost. Bogu ništa nije nemoguće. Doista. Tako mali i neznatni niste da Bog od Vas ne bi mogao učiniti besmrtnike. Samo mu treba reći - DA. Sve ostalo će On učiniti. Ako Vam se i čini nemogućim - vjerujte, Božja maštovitost ne pozna granice.
Napisano, 26. lipnja 2014.
Foto: pixabay.com
Nema komentara:
Objavi komentar