Postoje trenuci… za mostove naših sjećanja

Postoje trenuci u životu kada čovjek u zvuku zvona prepoznaje samo zaglušujući buku, kada u bistrini vode u potoku ne vidi odraz svoga lica nego nataložen mulj istrulog lišća. I nije to zbog čovjekove nesposobnosti, zbog zamora ili duhovne praznine, nego se jednostavno dogodi kao sastavna dionica puta na kojem je sve i ništa određeno od strane Jedinoga i Jednoga u ljudskim osjetilima nespoznatljivoj paradoksalnosti odnosa čovjekove slobode i Božje Providnosti.

Riječ je o duhovnoj suhoći prispodobivoj samo mračnim oblacima prekrivenom nebu iz kojeg se svakog trena može izliti more teških kapi ili pak, uslijed iznenadnog naleta vjetra koji će te iste oblake razbiti u bezopasne dekore jednoličnog neba, zasjati sunce.

Riječ je o slutnji, iščekivanju, zapravo, milosnim trenucima samopriopćavanja Neba čovjeku. Ta, što je to što čovjek ima, a da nije dar, a da nije nešto što je čovjek tu zatekao. Upravo to - zatekao. To mu s jedne strane daje pravo da se osjeća kao baštinik, no s druge, upozorenje je da u svojem nemiru ne postane tiranin, prokletnik koji bi si umislio da je prvih pet dana stvaranja slučaj ili pak nužnost čija je svrha podleći se samovolji slobodnog pogrešnog odabira uslijed zmijina zavođenja.

Ne, čovjek je šestog dana sve stvoreno zatekao slobodno, skladno i u potpunoj harmoniji veličanstvene Simfonije Božanskog Duha.

Zato postoje trenuci. Trenuci kada čovjek u očima svoga djeteta ne vidi tek igru slučaja, nego odraz svemira, odraz vlastitog Stvoritelja, nedokučivu dubinu koja rastapa hladnoću srca i ostavlja bez riječi u stavu divljenja u kojem bi svatko želio ostati odmarajući se, napajajući se živom vodom nakon koje više žeđ ne postoji kao ni bilo kakva potreba za suvišnim riječima kao ni riječima uopće.

To je gledanje duše slutnjom u svog Stvoritelja. To je slušanje duše tišinom lahora u kojem Bog progovara nasuprot olujama, bučnim i besmislenim nabrajanjem i prisvajanjem ili pak pridodavanjem osobina koje nikad Božje ne mogu biti.

To je dodir duše s ispruženom očinskom Božjom rukom i zagrljaj na horizontu susreta nakon čovjekova povratka sa stranputica ropstva u tužnoj žudnji za slobodom koja nikad ni nije bila oduzeta, nego upravo suprotno, jamac joj je uvijek i samo bio ostanak u Blizini.

A ostati u Blizini nije tek želja koja se može i ne mora javiti uslijed nekakvog ljudskog programiranja stvarnosti, nego iskonska potreba, ono što bismo mogli nazvati riječju - biti. Zato biti čovjekom nužno ovisi o ostanku u Blizini, u povjerenju djeteta koje još ne posjeduje sve riječi za stvarnost koja ga okružuje, ali posve jasno osjeća da ta Blizina postoji i jedina je kadra pružiti sigurnost doma.

Postoje trenuci…

Postoje trenuci u kojima dječak do škole svakoga dana pješači nekih pet kilometara. I to mu je premalo pa svoj uhodani put produžuje novim stazama gdje otkriva neke nove svjetove za koje do tada nije znao.

To ga čini sretnim i ohrabruje sve dok ne otkrije nove granice, a granice uvijek postoje. Bez njih čovjek bi zalutao ili pak zakržljao pretvarajući se u roba vlastitih strahova.

Postoje trenuci… kada otac postaje sin kako bi se susreo sa svojim ocem:

Mostovi našega sjećanja

Postoje trenuci u životu kad čovjek zastane. Ne svojom željom, nego slučajem, događajem kojeg nismo planirali. Nažalost, najčešće je to uslijed nekih nesreća, gubitka dragih nam osoba… Tad odjednom naši planovi prestanu biti pitanje života i smrti i čovjek shvati da se nalazi na krivom putu.

No, postoje i takvi ljudi koje nikakva tragedija ne zaustavlja. Oni kreću prema zacrtanom cilju bez obzira na žrtve. Najčešće, na kraju, ili nadomak željenom cilju, i sami postanu žrtva.

Zašto smo mi ljudi tako tvrdoglavi?

Jeli to oholost, posljedica ranjenosti, teolozi bi rekli, istočnim grijehom? Ne znam točno. Zapravo, oduvijek sam htio znati dublju pozadinu, neko opširnije objašnjenje tog destruktivnog, samorušiteljskog poriva u čovjeku.

Jer, kako shvatiti to da čovjek, iako svjestan posljedica nekog svog postupka, svjesno čini nešto što će mu donijeti samo bol i razoriti sklad koji je mukotrpno gradio.

Još mi je neshvatljivije kada to činimo žrtvujući i druge, najmilije. A primjera je mnogo. Od prisiljavanja na pobačaj, preljuba, ovisnosti… I nije mi cilj ovdje osuđivati, nego vas potaknuti da se zamislite nad time, a pogotovo onda kada se budete i sami našli u takvim kušnjama. A naći ćete se. Bez obzira koliko duhovno jaki bili.

Ovog ljeta, vraćajući se s puta kroz Sloveniju, kao i svaki put do sada, ja sam zalutao. Kako mi se to stalno događa, već sam posumnjao u svoju inteligenciju i sposobnost čitanja prometnih znakova, pa sam sramežljivo pitao za iskustva neke druge koji su putovali kroz Sloveniju. Na moju sreću, i oni su imali takvih problema da nisu mogli shvatiti po kojoj logici funkcioniraju prometni znakovi. Da ne bi ispalo da se rugam našim susjedima. Stvarno, ja se svaki put izgubim u Sloveniji. Što i nije tako loše, jer sam na taj način upoznao velik dio prelijepih krajeva bogatih kulturom i poviješću.

Zašto vam to spominjem?

Naime, ovoga puta izgubio sam se u Mariboru. U svojem lutanju provozao sam se i mostom preko Drave. No, nije to bilo kakav most. To je moj prvi most koji sam u životu vidio i kao mali dječak ostao zapanjen njegovom veličinom, kao i prijetećom i mračnom snagom rijeke koja teče ispod njega prema svojem ušću.

Mogao sam imati oko pet godina kada mi je tata rekao da će me voditi sa sobom u Maribor. Kako li sam samo bio sretan! Ja i moj Japa, kako sam zvao tatu, idemo na izlet! Moj tata mene vodi na naš prvi veliki izlet!

Stvarno sam bio sretan i uzbuđen. Sad dok ovo pišem, pred očima su mi žive slike te besane noći pred put, rano buđenje i pješačenje do autobusne stanice. Jedva sam stizao tatine velike korake. Više sam trčao za njim. Nakon nekih pet kilometara pješačenja, trčanja, stigli smo do stanice. A onda je trebalo pričekati autobus. Cijela vječnost, činilo mi se, dok nije dobrundao iz magle jesenskog jutra.

Sjeo sam do prozora i avantura, najveća dotad, mogla je započeti. Bilo je negdje oko tri ili četiri ujutro. Pun autobus radnika. Tata je ubrzo zaspao, kao i većina putnika. Neki su nastavili s hrkanjem koje je podsjećalo na rzanje konja, a neki su na usnama imali osmijeh. Tko zna što su sanjali? Možda obitelji koje su ostavili, malenu i nestašnu djecu koja ih doma čekaju svakoga dana po povratku s posla radoznalo zavirujući u vrećice i putne torbe u potrazi za čokoladom ili bombonima?

Tko zna.

Nije ni toliko važno, jer ja sam bio na svom prvom izletu i putovanju u daleki svijet. Bio je mrak i nisam mogao vidjeti kuda se sve točno vozimo. Pomalo me ljutilo lijeno sunce koje nije razumjelo da jedan dječak ide na svoje prvo putovanje pa se moglo ranije probuditi i osvijetliti mu put, ali što sam mogao.

Gledao sam u tamu i sa svakim novim atomom svijetla, bio sretniji. I konačno smo stigli. Tata je morao ići u svoje poduzeće u kojem je radio po neke papire. Čvrsto me držao za ruku da me ne izgubi. Smanjio je i korake, a kad smo došli do našeg mosta, još me čvršće primio za ruku zastao i protumačio da ne smijem gledati dolje u mutnu rijeku i njezin sirenski zov jer bi mi se moglo „zavrtiti“ u glavi.

To me još više prestrašilo. Zar su rijeke tako opasna stvorenja? Ako tata tako kaže, vjerojatno jesu – zaključio sam stisnuvši žuljevima išaranu očevu ruku i ubrzavši korak.

Eto tako vam je to bilo. Kako su to lijepa vremena bila!

Tad je uz mene bio moj tata, pa iako me bilo strah, osjećao sam se sigurno, znajući da bi me on već nekako zaštitio.

I zašto vam sve to opisujem?

Pa prvo da zahvalim našim susjedima u Sloveniji na njihovim prometnim znakovima, jer sam zahvaljujući njima opet prošao svojim prvim mostom. Iako sad mojeg tate nije bilo uz mene da me drži za ruku, osjećao sam da je tu. Da sjedi na suvozačkom mjestu i da me smješkajući mi se, gleda.

Opet onako mlad, pun snage, ali bez grča na licu kao onog jesenskog jutra. On je sad sa svojim Prijateljem, kako je nazivao Isusa, a mene čeka još puno mostova koje moram priječi prije nego prijeđem i zadnjega gdje ćemo se, nadam se, opet sresti. Bit će to jednoga dana kada zaspim poput svog oca, korak dublje od sna…

Da se vratim na početak kolumne, svi smo mi putnici u ovoj dolini suza. Prolazimo mostovima, velikim i malim. Iznad mirnih i mali potočića i velikih, nemirnih i opasnih rijeka koje nas žele proždrijeti poput nemani, istrgnuti iz Očeve ruke.

Kada prolazite takvim mostovima svoga života, ne gledajte dolje, kako je mene savjetovao moj otac, nego gledajte gore, ispred sebe. U ljude koji poput vas prolaze mostovima života na kojima se susrećete, u lijepa djela koja činimo.

Divite se snazi sunca koje može prodrijeti i kroz najveće oblake, ljepoti zgrada, kuća koje gradimo i najvažnije, čvrsto držite Očevu ruku. On vašu neće ispustiti, samo je vi možete iz nje istrgnuti. Cilj nije ispod vas, nego ispred.

Ni to ne zaboravite.

Valja nam priječi na drugu obalu. Svi. Kada jednom zaspimo korak dublje od sna… Do idućeg susreta u kolumnama, želim vam blagoslovljeno vrijeme koje živite!

P. S. Očevi, povedite svoje klince sa sobom na izlet nekamo. Bilo kamo. Bitno da idete nekamo zajedno. To je svakom djetetu neprocjenjiva uspomena…

Napisano 27. kolovoza 2013. 

Foto: wikimedia.org, stari most u Mariboru 1960.

Pobijediti strah ili odustati?

U životu čovjek mora donijeti puno odluka. Doista puno. Neke su teške, neke znaju biti promašene. Neke i fatalne zbog negativnih posljedica koje izazovu. Najčešći pratilac pri donošenju odluka zna biti strah. Strah od promašaja. Strah da svojom odlukom čovjek ne ugrozi sebe i svoje najmilije.

Bi li život bio ljepši da čovjek ne mora donositi teške odluke? Iskreno ne znam. Zapravo, čini mi se da upravo to, donošenje teških odluka, daje čar životu. Neizvjesnost koja nas čuva od dosade, tjera da izađemo izvan granica koje smo si sami ili su nam ih drugi postavili.

Te granice ponekad su čiste iluzije koje smo si sami postavili kako se ne bismo morali puno truditi, dakle iz čiste lijenosti. Ponekad su to granice koje su nam upisane u genetski kod, a ponekad ih odredi okolina iz raznih razloga. Najčešće da se ne narušava zajedništvo. Bez obzira na to kakve kvalitete to zajedništvo bilo. A znamo, zajedništvo se najčešće gradi na strahu.

Ima ona poznata izreka: u čoporu smrdi, ali je toplo. Da. Istina je to. Toplo je, iako smrdi. No, može li čovjek proživjeti svoj život a da nikad ne poželi udahnuti čisti planinski zrak? Vidjeti grad na dlanu s gorskih visina? Može li se čekati smrt sa spoznajom da si mogao nešto više, a nisi pokušao zbog straha?

Ta i još mnoga pitanja javila su mi se tijekom i poslije gledanja animiranog filma Priča o mišu zvanom Despero, koji se prikazivao ove subote u razumnom večernjem terminu tako da ga mogu gledati i djeca. Ja sam ga gledao po drugi put u društvu svog malog bebača, kojemu se također svidio, jer iako deset mjeseci star, pratio ga je začuđujućom koncentracijom. Na trenutke mi je bilo stvarno čudno kako to malo dijete sa tolikim zanimanjem prati avanture malog miša velikih uha.

Kao i u stvarnom životu čovjeka, i u životu našeg junaka strah igra presudnu ulogu. No, miš Despero je rođen s malim hendikepom. On se ne boji, odnosno, kod njega je znatiželja jača od straha. Ta znatiželja koštat će ga izbacivanja iz mišjeg plemena.

Kao i u realnom životu. Društvo ne voli previše znatiželjne. Ne voli one koji postavljaju previše pitanja i ne voli propovjednike nekog drugačijeg, boljeg svijeta. Jer to unosi nemir i što je najgore, dovodi u pitanje pozicije onih koji su ih zasjeli te određuju što je dobro, a što krivo i zlo. Biti pak na poziciji moći je izrazito dobro za lagodan život. A tko bi bio lud odreći se mjesta koje ti omogućava lagodan život? Jedino je Isus iz Nazareta radije prihvatio križ, nego prijestolje.

Iz današnje perspektive, kulture kojoj je zabava na prvom mjestu, a nikad manje radosti nije bilo, Isus je bio lud. Umjesto da zauzme svoje mjesto u čoporu u kojem bi mu bilo toplo i u kojem bi sigurno došao do neke pozicije moći, On je odabrao križ i nemoć!

Kako je s vašim odlukama u životu? Bojite li se biti drugačiji? Zaputiti se na put u planine gdje struji čisti planinski zrak? Bojite li se da bi, ako budete previše znatiželjni, mogli biti izbačeni iz čopora gdje je toplo iako smrdi?

Ako vam to može biti utjeha, meni jest, i Isus se bojao. Toliko da ga je oblio smrtni znoj krvavih kapi. No, više od toga da se i Isus bojao pred najvažniju odluku u svom životu, mislite na uskrsno jutro.
Ono je cilj.

P. S. Ako ste pomislili da sam zaboravio na ljubav, nisam. Bez nje ničega i nikoga ne bi ni bilo, jer - Deus caritas est!

Napisano 27. siječnja 2014.

Foto: internet

Po slikama na zidovima se kuća poznaje!

Vjerujem da ste svi čuli onu izreku – po jutru se dan poznaje. A jeste li ikad čuli ovu izreku - po slikama na zidovima se kuća poznaje!?

Ako jeste onda su mi propale šanse da je patentiram i zaradim nešto, ako nitko nije, slobodno me citirajte bez naknade. Ako baš inzistirate na plaćanju (bilo bi poželjno), možete svoj dar uplatiti udruzi „Betlehem“ koju vodi p. Marko Glogović, a koja se bori za male Anđele koje ovaj svijet ne želi nego bi ih se htio riješiti da ga nikad ne ugledaju. Pritom neka vam ne zna ljevica koliko iz novčanika uzima desnica.

Imajte pred očima hrabre majke koje znaju da pod njihovim srcem ne raste neka bezlična i strana nakupina, nego baš mali Anđeo, nebeski Dar, najveće Čudo koje ljudske oči mogu vidjeti. Svi koji ste u rukama držali svoju malu bebu znate o čemu pišem – o dodiru Neba.

Baš tako –dodir Neba. Barem sam ja imao takav osjećaj kad sam prvi puta primio u ruke svoju malu bebu, a nemam razloga sumnjati da ste svi koji ste roditelji imali sličan osjećaj. Kao da se Nebo otvorilo i povezalo s ovom Dolinom suza.

Bože čime li sam ja to zaslužio? – bilo je prvo što mi je palo na pamet. Otad znam što je to čudo. No, vratimo se mi temi kolumne.

Dakle, do ove mudre izreke (slobodno neko kaže i genijalne), da se po slikama na zidovima dom i ukućani poznaju, došao sam pokušavajući napisati kolumnu. U tim pokušajima posegnuo sam, za današnjim misnim čitanjima! Kud se toga nisam prije sjetio!? (Da se barem češće sjetimo pročitati koji redak iz Evanđelja, možda bismo izbjegli mnoge probleme u životu.)

I tako ja kliknem na Laudatov servis Misna čitanja (klikni češće!). Čitajući retke sjetio sam se slike sa zida moje rodne kuće koju sam osobito volio gledati i koja mi je i dan danas posebno draga. Slika je to Anđela čuvara koji lebdeći i držeći ga za ruku, vodi malog dječaka kovrčave kose po trošnom mostiću iznad nabujalog potoka. Snažna simbolika i još snažnija poruka na koju smo pomalo zaboravili.

Vjerujete li u Anđele čuvare? 

Molite li se svojemu? Ako ne, pokušajte. Nemate stvarno što izgubiti. Ne morate spominjati drugima ako vas je sram. Jer danas nije moderno vjerovati ni u Boga, a kamoli vjerovati u to da je Bog svakom čovjeku odredio njegovog Anđela čuvara da ga čuva u njegovom životnom hodu.

A istina je to. O tome Sveto Pismo govori na mnogo mjesta. Ako ne vjerujete Svetom Pismu, pokušajte svejedno moliti, jer ponavljam, nemate što izgubiti, nego samo dobiti.

Kao ministrant išao sam u pratnji župnika u blagoslov kuća. Često sam vidio na zidovima upravo motiv Anđela čuvara. No vidio sam i svakojake druge slike, predmete i fotografije. Od druga Tita do obnaženih žena iz pornografskih časopisa.

Ne vjerujete? Ne lažem. To su bile baš nezgodne situacije za nas ministrante, a možete si misliti kako se osjećao župnik predvodeći blagoslovnu molitvu. Smiješno i žalosno, a zapravo kad se čovjek zamisli i opasno.

Trebali bismo voditi brigu o tome kako uređujemo svoj dom. Kakve slikarske ili foto motive stavljamo na zidove svojih domova? Pod pogledom kojih osoba i stvorova provodimo svoje vrijeme, svoje najintimnije trenutke?

Tko ili što to s postera, fotografija i slika gleda na našu djecu u njihovim sobama, kolijevkama? Kakve misli potiče, u konačnici kamo upravlja naše živote i živote naših najmilijih?

Zar nije (moja) teza o tome da se po slikama na zidovima, kuća i njezini ukućani poznaju, vrlo mudra? Genijalna je. :) A sve zbog jednog retka iz Evanđelja! Kako li su moćna ta Evanđelja!

P. S. Ako sam vas uspio potaknuti da se malo zamislite nad pitanjem interijera svojih domova, baš mi je drago. I ja sam se zamislio.

Nego, htio sam vam još nešto napomenuti. Znam da mnogi klinci, među njima možda i vaša djeca, u svojim sobama po zidovima lijepe razne postere svakojakih rihana, bibera, đejzija, bijonsija, metalika kao i svakojakih čarobnjaka i čudovišta iz popularnih filmova i igrica.

Budite svjesni da to nisu samo bezazleni komadi papira i dio odrastanja, nego ponajviše poruke koje vaše dijete svjesno ili nesvjesno čuje svaki put kad usmjeri svoj pogled na njih. I nema ništa lošega u tome da vaše dijete želi biti uspješan, jak i faca. I ne želim vas potaknuti da sad uletite u sobu svog klinca i potrgate postere njegovih simpatija i uzora.

Budite mudri. Možete, recimo, za prvi rođendan ili neku svečanu prigodu, kupiti svome klincu dar – križ, ako ga nema u sobi, ili meni omiljeni motiv Anđela čuvara. Možda neće biti oduševljen da uz navedene postere bude i križ ili neki pobožni motiv na slici jer to nije moderno, ali inzistirajte.

Ako treba odglumite uvrijeđenost. Tako da vaše dijete svoj pogled kad je u sobi može zaustaviti i na križu.

Jer vjerujte, s vremenom će motivi raznih idola potpuno nestati. Završiti u smeću ili šparhetu, a ostat će križ. To naravno podrazumijeva da vaše dijete mora primijetiti i razliku u motivima slika na zidovima vaše sobe u kojoj spavate ili radite!

To je najčešće odlučujući faktor.

Napisano 2. listopada 2013.

Foto: pixabay.com

Plače li vaš Bog?

Kaže mi jedna gospođa da smo mi mladi skloni svašta obećavati i u tom obećavanju precijeniti svoje mogućnosti. Istina, ali što je mladost bez ideala, bez snova, bez hrabrosti da dade odgovore i na najteža pitanja, a pitanje zla svakako je jedno od onih na koje nije moguće dati do kraja odgovor.

Sjećam se iz djetinjstva jednog kratkog razgovara sa svojom bakom o coprnicama. Tako se kod nas u Zagorju kaže za vračare. Mislim da je rijetko tko proživio djetinjstvo, a da nije čuo neku takvu priču o ljudima koji se bave čudnim, magijskim, vražjim poslovima. Uglavnom su te priče služile za zastrašivanje i umirivanje nestašne djece, no, kako napisah, sjećam se tog razgovora s bakom jer sam joj na njezino zastrašivanje odgovorio da mi nikakva coprnica ništa ne može ako ja vjerujem u Boga, jer Bog je jači od svakoga zla. Baka nije imala nikakav argument kojim bi pobila moj i ja sam nastavio dalje sa svojim dječačkim glupostima koje su živcirale moju baku. Tog svog argumenta se držim i dalje u suočavanju sa svakodnevnim problemima, mukama i vlastitim padovima, iako sam se otad uozbiljio.

U Evanđelju Isus ne izbjegava govor o zlu. Dapače, otkriva ga kao osobu. Ne kao nešto neosobno, nepostojeće, neku nedefiniranu pojavnost, nego sasvim konkretno govori o zlu. Osobno, najupečatljiviji mi je, uz opis kušnji u pustinji, Isusov govor o đavlu kao bijesnom psu zavezanom na lancu koji će te rastrgati ako mu se približiš. Jasniju sliku Isus nije mogao dati. No, ono što je pitanje - gdje je ta granica kada bi nam se u našem djelovanju i životu trebao upaliti alarm savjesti koji bi nas upozorio da smo preblizu tom podivljalom psu, tužitelju, kako ga još Isus naziva?

Augustin je to vrlo jednostavno izrekao – ljubi i čini što god hoćeš. Ali, što je to ljubav? Kako je u današnje vrijeme definirati? Znamo li uopće što je to ljubav? Jesmo li doista nekoga ljubili i s druge strane osjetili ljubav? Za neke je ljubav odlazak u skup restoran, skupocjen dar ili neka druga gesta ljubaznosti. No počesto je to samo trik iza kojeg se krije neka sebična želja.

Na teologiji su nas učili da postoji skrupulozna savjest koja nas optužuje za svaku sitnicu, pa i za ono što nikako nije zlo i grijeh. No,učili su nas da postoji i laksna savjest koja grijeh i zlo ne vidi ni tamo gdje su očiti. Očito je najbolja savjest ona koja nije ni jedno od navedenih. Toliko za uvod. Još ima mjesta samo za zaključak.

Iskreno, ne znam kako objasniti misterij zla. Znam samo da sam u životu nebrojeno puta doživio da je Bog jači od svega. Da suvereno upravlja svime i da uz njega ne postoji nitko tko bi mu bio ravan. Znam da i zlo postoji. Najčešće prikriveno, ali ponekad posve očito kao na primjer u vijesti koju sam nedavno pročitao o nekom američkom ginekologu koji je vršio pobačaje tako da bi napola uspavao majku, i to najčešće zabranjenim ili polulegalnim anesteticima, inducirao porod i potom ubio novorođenče. Ubio bi ga tako što bi mu zabio škare u potiljak i prerezao kičmenu moždinu.

Dragi prijatelji, usudim vam se tako obratiti, to je zlo! Ubojstvo najnevinijega, najčišćega, najsvetijega. To je Zlo u svojoj punoj manifestaciji. Ako si zamislite tu sliku, nemoguće je ne osjetiti Sotonin smrad u pozadini. Nemoguće je ne osjetiti tu ledenu bol prokletstva koja okiva srce i dušu takvog čovjeka koji je spreman za bezvrijedan, smrdljivi novac ubiti Boga. Da, riječ je o ubojstvu Boga koji sa svakim djetetom poput brižnog Oca ulazi u ljudsku povijest kako bi je nanovo posvetio, udahnuo joj nov dah života i stvaranja, dah vječnosti.

Napisao bih još puno redaka, ali iskreno nakon što sam pročitao ovu vijest (http://www.bitno.net/vijesti/slucaj-o-kojem-sute-mainstream-mediji-sef-klinike-za-abortuse-optuzen-za-ubojstvo-cetiri-bebe-i-pacijentkinje/), nemam snage.

Želim još samo podijeliti s vama, koji ste imali strpljenja čitati dovde, jednu sliku. Riječ je o sceni iz Gibsonove Pasije: razapet i mrtav Bog na križu, tamni oblaci prekrili nebo, Sotona likuje jer je uspio u svojem velikom naumu – Bog je mrtav. I tada u krupan kadar dolazi kap, jedna jedina suza koja pada sa tih mrtvih, tamnih nebesa na zemlju i Sotona shvaća da je sav njegov plan posve propao – njegov plan da Bog umre, zašuti za svagda, razotkriva se kao dio Božjeg plana spasenja!

Bog u svojoj bezgraničnoj očinskoj ljubavi prema svemu stvorenome, prihvaća na sebe potpunu nemoć – smrt, kako bi pokazao da ona nema zadnju riječ u povijesti, nego Život! Pogledajte si te scene:

Plače li vaš Bog?

Koji otac ne bi plakao kad bi gledao patnje svoga djeteta?

Možda plače baš sada u dubini Vašeg srca, no, ako malo bolje poslušate to nije samo plač zbog boli, to je i njegov poziv – tu sam uz tebe, vratimo se kući!

Napisano u ranim noćnim satima 26.travnja 2013.

Foto: YouTube

Papa Franjo, proljeće Crkve i utvrđivanje gradiva

Pročitah intervju pape Franje za talijanski list Corriere della Sera. Spominje se riječ Franjomanija. Zanimljivo je značenje riječi manija. U najblažem tumačenju, manija označava neumjereno, pretjerano oduševljenje za što, ili sklonost prema čemu. Savjest mi, i prije nego sam tražio, šalje, poput nekog špijuna, izvješće o stanju manijâ u mom životu. Nije strašno, ali potiče na oprez. Neprijatelj nikad ne spava – bila je nekad omiljena izreka. A tko nema neprijatelja?

Danas zapravo broj neprijatelja postaje kriterij da je čovjek koliko toliko ostao samostalan, sposoban kritički prosuđivati, a ne bezrezervno prihvaćati što mu serviraju „krojači javnog mnijenja“. Raduje me ovo vrijeme. Toplina sunca koja se natječe s hladnoćom vjetra za našu ljudsku pažnju. Nas ozbiljnih ljudi, stalno u žurbi, zamišljenih, umornih, zaljubljenih, srditih, bijesnih, prevarenih, bolesnih, zdravih… Zvoni telefon, susjed mi javlja da je umro zajednički poznanik. Mlad čovjek.

Zvukovi iz opere Carmen, koju slušam u pozadini dok ovo pišem, postaju tugaljivi… A mislio sam pisati o proljeću Crkve… Što bi podrazumijevalo da je postojala, ili postoji zima Crkve. Čujem zvona… Zamislite samo – tolika stoljeća zvona, taj jednostavan predmet, opstaje, njihov zvuk svet i lijep.

Danas zvona počinju smetati ljudima. Posebno u gradskim četvrtima. Nekima, jer njihov zvuk nije „politički korektan“, drugima jer ih u rano podne budi iz sna nakon cijelonoćnog partijanja. Što god ta riječ značila. No, kako da ja, koji volim zvona jer me podsjećaju na najbitnije događaje u životu, razumijem ljude kojima su zvona samo još jedan izvor buke uz tolike druge? Nikako. Zato je najbolje ne pokušavati. I dovesti se u situaciju suca. Kao što sam učinio malo prije u tekstu.

Djelujem vam rastreseno u dosad napisanom? Tako se i osjećam. Znate onaj osjećaj kad vam se sve čini besmislenim? Ako se razumijemo, tada znate da u pozadini toga stoji zapravo nemogućnost da povežemo odjednom puno različitih pojava u neki smisleni okvir. Da im damo tumačenje, mjesto u nekoj od „ladica našega života“. Takvi smo mi ljudi. Volimo imati red. Težimo redu, sustavu. Okviru. Sve što ne možemo „uokviriti“ doživljavamo kao „neprijateljsku silu“ s kojom se treba suočiti ili „dati petama vjetra“.

Nažalost ili na sreću, ti naši „neprijatelji“ ne odustaju, tako da se jednom moramo suočiti s njima bilo svojevoljno, bilo stjerani u kut. No, nije svaki bijeg znak kukavičluka. Ne nipošto. Isus u jednoj svojoj prispodobi upozorava da mudar čovjek zna procijeniti kada se treba povući i zatražiti primirje, a kada se upustiti u boj s neprijateljem. Jer ulog počesto zna biti neizmjerno veći nego se to čini ili mi to vidimo i razumijemo u datom trenutku i okolnostima. Zato je dobro imati saveznika.

Preporučam onoga koji se naziva Vjerni. Ne bez razloga. Svi drugi mogu, svjesno ili uslijed slabosti, iznevjeriti, ali Bog Isusa Krista, Bog je vjeran. On ostaje. Ponekad se doista čini dalek, zaboravljiv, neosjetljiv na našu patnju. Razumljivo je. Sjetimo se samo svog djetinjstva i našeg odnosa spram roditelja – nismo se zamarali njihovim razlozima. Mi smo si bili na prvom mjestu i svijet se vrtio oko nas. A roditelji – oni su trebali služiti. I samo to. Zar nije život predivan? Tako je sve čudesno stvoreno, posloženo.

Ne možeš, a da se ne diviš toj veličanstvenoj harmoniji koja je svuda oko nas. U pogledu, osmijehu, već spomenutoj toplini sunca, plesu trave na vjetru ili pak veseloj pjesmi vrabaca koji su se u borbi s okrutnom zimom i nestašicom hrane izborili za još jedno proljeće. Gledao sam ih danas. Te male skakutavce. Tako puni radosti. One iskrene životne radosti kakvu smo mi ljudi kadri otkriti još samo u smijehu malog djeteta.

Iako i to sve manje. Jer dijete je teret. Život postaje još samo jedan od niza „artikala“ na polici tržišta s čije je deklaracije čovjek izbrisao svojstvo – svet. Neki važni ljudi su nam lijepo protumačili da ti epiteti smetaju razvoju i napretku. Malo se rugam. Ne očajavam. Još uvijek ne, jer ipak imamo slobodu odlučiti hoćemo li ili ne vjerovati tim prorocima napretka.

Za kraj – odlučio sam se za jednu šalu:

Utvrđivanje gradiva

Seoski župnik svake nedjelje od riječi do riječi pročita istu propovijed. Vjernicima je konačno dojadilo slušati iste riječi, pa njihovi predstavnici odlučiše požaliti se biskupu. Po biskupovoj želji generalni vikar je trebao osobno ispitati kako stvari doista stoje.
Jedne nedjelje nenajavljeno dođe u crkvu i sakri se iza stupa. Nakon mise okupi vjernike koji su se žalili i s njima ode u sakristiju. Pred župnikom ih upita:
- Je li svećenik i danas doslovce ponovio istu propovijed?
- Jeste li namjerno opet ponovili istu propovijed? - sada generalni vikar upita župnika.
- Naravno da sam je namjerno ponovio. A mogu li ja sada njih nešto pitati? - dometnu župnik.
- Pitajte! - reče mu vikar.
- Tko od vas, dragi moji vjernici, znade ukratko izreći glavne misli iz moje današnje i više puta ponavljane propovijedi?
Nastade műk, a, pošto nije dobio nikakav odgovor, župnik objasni uvaženom gostu:
- Prečasni, sada razumijete zašto ponavljam jednu te istu propovijed – ne mogu ići dalje dok vjernici ne svladaju staro gradivo!

P.S. Ne zaboravite se smijati! Smijeh liječi. Kadar je rastjerati sve oblake nad životom, pobijediti svaki strah, ispuniti snagom i mirisima nade!

Napisano, 10. ožujka 2014.

Foto: pixabay.com

A što s onima koji ne mogu „razviti“ svoje talente? Hoće li ih Bog ipak kazniti?

Moram vam priznati da sam tek sad, u 33-oj godini svog života, po prvi put ozbiljno postavio pitanje Bogu - što Ti Bože zapravo hoćeš od mene? Mislim, pitao sam se ja to često, ali ni jednom dosad onako ozbiljno, svjesno, koncentrirano… Što Ti želiš Bože od mene?

Postavio sam si to pitanje, čitajući Isusovu prispodobu o talentima: „Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan - svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.

Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: 'Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'

Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: 'Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao! 'Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.'

A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!' A gospodar mu reče: 'Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.'

'Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.' (Mt 25,14-30)“

Kako sad ovo razumjeti? Tko sam ja u ovoj priči? Tko ste vi u toj prispodobi? Razmišljate li sad o talentima koje imate? Pjevanje, matematika, glazba, šport, informatika, strani jezici, slikarstvo…? Uviđate li problem? Ne možemo svi biti najbolji.

Na svijetu žive milijuni iznimno talentiranih ljudi, ali samo neki uspijevaju razviti te talente. Što je s onim siromašnim klincima iz brazilskih favela koji nikad ne uspiju potpisati ugovor s Barcelonom i najčešće završe na marginama društva? A Bog im je dao tako divan dar i smisao za nogomet? Hoće li Bog njih na kraju osuditi? Izbaciti van u tamu gdje će biti plač i škrgut zubi?

Razmišljam tako i o sebi. Kao i svakom čovjeku, i meni je Bog dao puno lijepih darova. Čuo sam to i od drugih, ali, hoće li me na kraju Gospodar vječnosti istjerati iz svoga Doma, jer povjereni talent nisam umnožio, bez obzira imao ili ne imao prilike?

Ako ste sa mnom zaključili da talenti na koje obično mislimo kad spomenemo tu riječ nisu ti na koje se odnosi Isusova prispodoba, onda treba tražiti neki drugi odgovor. Odgovor daje Isus odmah u nastavku Matejeva Evanđelja kad govori o posljednjem sudu. (Potražite sami Mt 25, 31-46.)

Talenti koje Bog povjerava čovjeku, nisu ljudske sposobnosti same po sebi, nego je riječ o duhovnim darovima, o putu posvećenja kojeg Učitelj postavlja pred svakog čovjeka i tijekom kojega nam se otkriva posvećujući nas svojom Milošću.

U tom Božjem otkrivanju čovjeku, i tom putu posvećivanja djelovanjem Božjega Duha, Bog čovjeku otkriva duhovne darove koje mu je već dao i koje mu daje. Bog mu otkriva svoju volju. Ponekad je to vrlo jednostavno kroz glas savjesti kad vas nuka da učinite neko djelo milosrđa bližnjemu, a ponekad nam doista treba dugo vrijeme da bismo shvatili zašto baš tako, zašto nam se život usmjerava u pravcu koji nam se čini posve nelogičnim.

Što to ti Bože želiš od mene? - pitanje je koje stoji na početku svakog obraćenja. Odgovor na njega potpuno mijenja čovjeka, njegov život u potpunosti. I zato se bojimo. Zato strah. Zato ona zmijina sumnja u nama - a što ako Bog „upropasti“ naše ulaganje?

„Riješimo“ li se tog straha (pratit će nas cijeloga života), zakoračit ćemo u uistinu veličanstven svijet duhovnog putovanja u kojem je moguće „riječju brda pomicati“, jer Bog kad daje, ne škrtari. Daje u izobilju onima koji se usude vjerovati Mu. Ne postoji to što Bog nije u stanju dati čovjeku koji mu povjeruje.

Nerazvijeni talenti kao kušnja

No, vratimo se još malo talentima, ljudskim sposobnostima. Ti darovi, ako ih imamo priliku i mogućnost razviti, samo su sredstvo duhovnog posvećivanja. Razvijanjem njih, u mogućnosti smo darove Duha svjedočiti drugima i tako se staviti Bogu na raspolaganje u Njegovoj želji da se svaki čovjek spasi i vrati u Očev Dom.

Oni pak pojedinci, koji ih neće biti u prilici razviti, jer im to materijalne mogućnosti ne omogućavaju, ne bi se smjeli grozničavo brinuti ili dopustiti da ih neostvarene ambicije razore iznutra. Naprotiv, i kad uvidimo da nećemo u svom životnom hodu uspjeti realizirati svoje sposobnosti, moramo biti svjesni da je jedini ispravni put to prihvatiti kao kušnju, jer Bog nikad ne zatvara i prozore i vrata. Upravo suprotno, ako su nam vrata zatvorena, Bog nas čeka na prozoru i nudi nove darove.

Zamislite vrhunskog športaša koji doživi tešku nezgodu. Nije tako rijedak slučaj. Ima dva izbora - ili se prepustiti očaju koji će ga uništiti, ili tu nesreću prihvatiti strpljivo poput Joba. Jer Bog nikad ne dopušta da Onaj koji vjeruje u Njega propadne.

Naprotiv. Čvrsto staje u obranu čovjeka pred Tužiteljem i sve izvodi na dobro. On ima zadnju riječ u svakoj povijesti - kako pojedinca tako i cijelog čovječanstva. Zar nam nisu poznati primjeri športaša koji su nakon doživljene nesreće otkrili posve novi svijet u kojem su se ostvarili još više nego bi to ikad mogli da im se nije dogodila nesreća i onemogućila ih u športskoj karijeri?

Na kraju, Bog uistinu često ostaje nerazumljiv u kategorijama ljudskog logičkog promišljanja, no zar nije tako u svakom odnosu između oca i djeteta? Koliko puta ste vi, koji ste roditelji, morali objašnjavati svojoj djeci zašto nešto nije tako i mora biti onako? Mnogo puta. Zamislite onda koliko je više Bog strpljiv s nama?

Kolika to mora biti ljubav da nekoga uporno voliš, a ničim to nije zaslužio. Božja je logika po tom pitanju nama ljudima neshvatljiva, ali ne bismo je smjeli ignorirati. Ne bismo smjeli poput onog trećeg sluge zakopati poziv na svetost koju Bog upućuje svakom čovjeku: «Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!» (Matej 5,48).

Temeljno je povjerenje. Vjerujem li ja doista da Bog jest i vjerujem li Mu da On zna najbolje što je za mene dobro? O odgovoru na ovo pitanje, usuđujem se zaključiti, ovisi naše spasenje, naš sretan život.

P. S. Fascinira me situacija iz Evanđelja kad Isus s pet kruhova i dvije ribice nahrani tisuće ljudi. Zamislite da dječak koji je imao taj gablec, nije istog htio predati apostolima? Pojeo bi ga u skrovitosti, utažio glad i to je to.

No, davši taj svoj skromni gablec Isusu, nahranio je sebe, ali i tisuće drugih i upisao se u vječnost. Bogu ništa nije nemoguće. Doista. Tako mali i neznatni niste da Bog od Vas ne bi mogao učiniti besmrtnike. Samo mu treba reći - DA. Sve ostalo će On učiniti. Ako Vam se i čini nemogućim - vjerujte, Božja maštovitost ne pozna granice.

Napisano, 26. lipnja 2014.

Foto: pixabay.com

Oksimoronom protiv prirode

Oksimoron je stilska figura u književnosti specifičnost koje je u spajanju nespojivoga. Ne znam ni sam točno, ali nekako mi je potrebna da bih odgovorio na zbunjenost koja me zatekla
Društvo u kojem živimo, društvo je oksimorona, spajanja nespojivoga, izvrtanja poredaka i hijerarhija vrijednosti i vrednota. S jedne strane apelira se na ekološku svijest, povratak prirodi, a s druge stane čovjeka se pokušava istrgnuti iz prirode.

Naime, u današnje vrijeme, u društvu se često koristi termin ekološka svijest, postoje već specijalizirane institucije i društva koja se bave zaštitom pojedine ugrožene vrste biljaka ili životinja.

Mogu slobodno napisati da je ekologija postala unosan biznis, zapravo, točnije je pitanje ima li "ekologija" još uvijek neke veze s ekologijom ili se tu radi samo o mimikrijskoj sposobnosti ekonomije (kapitalizma), ulaska u svako područje i eksploatacije istog. Jer, budimo realni, ako je to isto učinila religiji zašto to ne bi učinila ekologiji? No, nećemo sad o prokletstvu liberalnog tržišta, o relativizmu…

Istrgnuti čovjeka iz prirode

Zanima me jedna druga pojava, no prije toga jedna ilustracija. Zamislite vatrogasce koji požar gase vatrom! Takva situacija je smiješna, ako ne i apsurdna. A sad zamislite da se protiv globalnog zatopljenja borimo zakonom koji bi dozvoljavao upotrebu samo jednog plina u rashladnim uređajima, i to freona! Ne treba ni komentirati. To bi samo 'bedak' učinio. Ali to mi činimo!

Društvo u kojem živimo, društvo je oksimorona, spajanja nespojivoga, izvrtanja poredaka i hijerarhija vrijednosti i vrednota. S jedne strane apelira se na ekološku svijest, povratak prirodi, a s druge stane čovjeka se pokušava istrgnuti iz prirode, robotizirati ga, učiniti ga mašinom, izolirati ga i to ne samo zbog lakše manipulacije, iskorištavanja, nego iz očaja da se čovjeku dadne smisao iz besmisla.

S druge strane, u društvu se provodi jaka kampanja protiv svakog faktora koji pokušava u čovjeku reanimirati duh. Biti religiozan je staromodno, bezvezno, htjeti tražiti "nešto više" je glupo i trošenje vremena.

Pogledajte reklamne slogane: "Jer ste vi na prvom mjestu", "Jer vi to zaslužujete!", "To je ono što ste tražili!", "Za ljude sa stavom!", "Cijela istina pola cijene!"…

Nije mi cilj 'sotonizirati' ljude koji su uložili ogromne napore prije nego su tih nekoliko riječi postavili pred ime svoje kompanije i izložili se riziku da im posao propadne, nego uzeo sam te slogane iz svakidašnjeg života, jer lijepo odražavaju stanje društva u kojem živimo, a to je vrijeme ludila.

Moram priznati da se ponekad iskreno zapitam, gledajući reklamne spotove, jesam li ja već u nekoj ludnici, a da toga nisam svjestan?

Doista sam ljut kad mi netko tako besramno laže s televizijskih ekrana, uvjeravajući me da sam ja "baš to tražio" ili da "sam ja to zaslužio" ili da sam glup i čovjek bez stava ako ne čitam novine koje su "za ljude sa stavom" ili da mogu pročitati "cijelu istinu za pola cijene", a probdio sam noći i noći ne bih li shvatio što sam u određenom postupku napravio istinito, a što je bila laž... (Ima jedna pjesma TBF-a pod nazivom "Masovna hipnoza" koja to jako dobro oslikava.)

Borba za prirodu borbom protiv prirode

Kako možemo vatru gasiti vatrom? Kako se možemo boriti za prirodu borbom protiv prirode? Kako možemo toliko reklamirati povratak prirodi, ako se stalno udaljavamo od nje, ako nas tjeraju iz nje i trpaju u rezervate, megalomanske betonske i bezlične kaveze zgrada? Kako?

Za ilustraciju, u Hrvatskoj je najunosniji biznis, poslije droge, prostitucije i kreditiranja, trgovanje nekretninama. Netko će reći da je to razumljivo s obzirom na ekonomsko-društvenu situaciju u Hrvatskoj i svijetu, što je točno, ali problem je u tome što netko ne vidi pogrešnost takve politike.

Jer, ako svi žele živjeti u gradovima, znači da nešto ne štima u uređenju države. To znači da ljudi na selu nemaju perspektivu! To znači da nam je država centralizirana, da se ne razvija ravnomjerno, jer kako drugačije protumačiti činjenicu da je netko spreman preuzeti rizik kreditnog zaduženja za cijeli život kako bi si kupio nekih tridesetak kvadrata u gradu?

Za mene je to znak očaja i promašene politike onih koji bi trebali voditi društvo u prosperitet i pravedno društvo.

Jeste li se ikad zamislili nad značenjem sintagme "netaknuta priroda“? Obično se koristi za komadiće prirodnog prostora u koje čovjek ne smije intervenirati, već ih mora prepustiti samoj prirodi.

Ali, zar čovjek nije dio prirode? I tu se meni otkriva apsurdnost cijele situacije koju sam napomenuo na početku. S jedne strane smo svjesni važnosti očuvanja okoliša u kojem živimo i vezanosti uz njega, a s druge strane učiniti ćemo sve da tu prirodu u čovjeku uništimo.

Problem je u tome što to nije jedini primjer kojeg možemo upotrijebiti kao objašnjenje stilske figure u književnosti pod nazivom oksimoron.

Napisano 2. kolovoza 2013.

Foto: pixabay.com

Nešto povjerljivo

Ne znam jeste li gledali film Povjerljivo i kako vas se dojmio, no mene je inspirirao da svoje misli podijelim s vama koji ćete slučajno naići u ovom virtualnom svijetu na ovaj tekst...

Da vas podsjetim o čemu se radi u filmu "Povjerljivo": priča je to o mladom uspješnom brokeru koji ima sve što danas obično vežemo uz riječ uspjeh - financijsku sigurnost, omiljenost u društvu bogatih i slavnih, žena...

Jedna kriva odluka promijenit će mu potpuno život. Ostat će bez svega. Bez djevojke savršena tijela koja je s njim bila samo zbog novca, bez luksuznog stana u elitnom dijelu grada i što je za bogataša najtragičnije, financijske sigurnosti.

Nakon nekog vremena izgubljenosti, nagon za opstankom prisiljava ga pronaći posao. Prvo mu na pamet padne preuzimanje kolumne svoje djevojke... Uspjeva nagovoriti urednicu novina da kolumna koju je nekad pisala njegova djevojka ponovno počne izlaziti i tajno započinje pisati savjete i odgovore na pitanja...

Kolumna postane toliko popularna da cijeli grad govori samo o njoj... S vremenom se zaljubi u urednicu novina, a i ona u njega, no nitko ne zna osim tajnice glavne urednice da kolumnu ne piše Cindy, njegova bivša djevojka, nego on sam...

Za one koji su film gledali nema smisla dalje prepričavati radnju, a za one koji nisu ne želim im kvariti doživljaj koji će sasvim sigurno biti pozitivan.

No, zašto me se toliko dojmio film? Ponajprije zato jer se u situaciji glavnog junaka ovog filma svi mi nađemo, ili možda jesmo u životu.

Trčimo za nečim što smo negdje čuli ili nam je medijski nametnuto kao uspjeh i na kraju ostajemo bez svega, najvrednijega, a to je dom. Ne dom kao kuća, nego onaj osjećaj ispunjenosti za kojim čeznemo. Osjećaj koji je kadar i najcrniji dan obojati živim i radosnim bojama...

Zar si niste nikad postavili pitanje što je to uspjeh? Što ja to uopće želim? Siguran sam da jeste. Kakav ste našli odgovor? Moram priznati da sam često postavljam ta pitanja i bez obzira što imam puno toga što bi se danas moglo staviti pod nazivnik uspjeh, još nisam našao pravi odgovor.

Zašto? Možda zato što je on tu već odavno, samo što obično moramo sve izgubiti, što nam je kao nezamjenjivo, da bismo shvatili što je to zapravo vrijedno našeg vremena, truda i u konačnici života...

Foto: pixabay.com

Ne pristajem na šutnju! A ti?

Tko od nas nikad nije pomislio da bi trebalo promijeniti svijet? Tko od nas nije u tome vidio i svoju ulogu? Barem kao dječak ili djevojčica maštao o trenutku kada će biti važan i imati moć mijenjati stvari? Utjecati na događaje i ljude, ispravljati nepravde i boriti se za pravdu, pravo da svaki čovjek živi dostojanstveno? Sumnjam da postoji takav ili takva. Uostalom, u prirodi je ljudskog bića da se mijenja i da želi mijenjati.

Pa ipak, svjedoci smo da živimo u vremenu silnih nepravdi, korupcije, bešćutnosti koja ne dopušta da se stvari promijene nabolje, nego se manjina otvoreno ruga velikoj većini u stilu – što nam tko može? I pritom ne mislim samo na pokvarene i bahate političare, iako su oni glavni krivci, nego ponajprije na one koji su oteli i sebično zadržali vrijednosti samo za sebe. Pa tako imamo nekolicinu koja od obijesti ne zna što bi više s novcima dok milijuni ljudi crkavaju od gladi.

Ne priznajem poraz!

Kako to promijeniti? Može li čovjek, pojedinac nešto učiniti pa da se zaustavi to ludilo? Što mogu ja učiniti? Što možeš ti učiniti? Najčešće čujem odgovor – ništa ili gotovo ništa, jer ja sam samo „običan mali čovjek“. I iako sam svjestan mnogih ograničenja, ne mogu se pomiriti s time da ne mogu ništa učiniti kako bi ovaj svijet, moja Domovina, moj kraj, moja obitelj, ja sâm postao bolji. Ne pristajem na pasivnost i ne priznajem poraz. Ako ništa drugo, moći ću jednog dana kada dođe red na moj odlazak s ovog svijeta u miru zaklopiti oči i reći si – pokušao sam, dao sam koliko sam mogao dati.

Jer u konačnici nije stvar u tome da čovjek uspije pod svaku cijenu, nego da svoj put prema uspjehu gradi tako da iza njega ostane most protkan dobrotom, iskrenošću i poštenjem kojim će i drugi htjeti kročiti na svom putu prema drugoj strani obale postojanja. U suprotnom ostvariti cilj ne birajući sredstva stvara samo nove boli i nove nepravde, ruši već izgrađene mostove dopuštajući beznađu da zatruje ljudska srca i odnose.

Samo "običan mali čovjek"

A to što sam samo „običan mali čovjek“, ne može me osloboditi od odgovornosti da se borim za bolji svijet, za boljeg sebe. To što sam čovjek dovoljno je da učinim sve što je u mojoj moći da se nikad ne pomirim s nepravdom, sa zlom koje pogađa društvo, mojeg bližnjeg i mene samog. To što sam čovjek obvezuje me da ne budem kukavica, slabić, trgovac trulim kompromisima i sebičnjak koji misli samo na sebe.

To što sam samo „običan mali čovjek“ znači da sam nezamjenjiv kamenčić u mozaiku pravednijeg i boljeg svijeta. Bez mog angažmana u toj slici, mozaiku, ostat će rupa, praznina tamnog propusta koju nitko više nikad ne može ispuniti. Da, nikad više! Nitko ne može zamijeniti moje, tvoje, njegovo mjesto u mozaiku povijesti. To je teška istina, ali neporeciva.

Promjena svijeta započinje promjenom tebe!

Jasno je da svi ne možemo biti vrhunski liječnici, znanstvenici, politički vođe ili neke druge važne i „uspješne“ figure koje će povijest pamtiti i upisivati u enciklopedije. Jasno je i da uspjeti ne znači zadovoljiti kriterije i tumačenja „uspješnosti“ koje nameću mediji i trendovi, a koji se temelje na posjedovanju. Jer uspjeh ne počiva na posjedovanju, nego naprotiv na davanju, nesebičnosti, altruizmu.

Pa tako, uspjeh je kada čovjek uputi drugome toplu i iskrenu riječ. Pomogne siromašnoj osobi ili skupini, obitelji. Uspjeh je kada se angažira u društvenom i političkom životu. Izađe na izbore i glasuje. Niz, naoko malih stvari, ali bez kojih će svijet samo nadalje tonuti u sve veće nepravde, zla i patnju.

Još uvijek misliš da ne možeš promijeniti svijet? Na dobrom si putu, jer prvi korak je postaviti si uopće to pitanje. S obzirom da je to pitanje toliko naporno i uporno, nećeš imati mira. Sve dok ne daš svoj odgovor. A odgovor će ti, siguran sam 100%, promijeniti život. Na bolje ili na gore, ovisi o tebi. Promjena svijeta započinje promjenom upravo tebe!

Napisano, 20. rujna 2013.

Foto: pixabay.com

Možda Ga mi ne poznamo, ali On zna nas!

Priča, ne znam jel' istinita ili ne, pronašao sam je na internetu, ide ovako: Starac iznemogla lica, star oko 80 godina, svaki dan dolazi u dom za stare i nemoćne kako bi nahranio svoju ženu.

Novinar koji je bio u obilasku ove ustanove, bio je zadivljen time kako ovaj starac hrani svoju ženu. Upitao ga je za razlog njenog boravka u domu, na što mu je starac odgovorio da mu žena boluje od Alzheimerove bolesti.

Pa dobro, upita ga novinar, zabrine li se ona ako vi ne dođete na vrijeme s obzirom da ste stari?

Starac mu odgovori: „Ne, ona čak mene ni ne poznaje više, ima već pet godina.“
Iznenađen novinar nato mu reče: „A vi i dalje dolazite svaki dan da je nahranite, iako ona ne zna da ste joj vi muž!?“

Starac mu se nasmiješi, pomilova ga rukom po kosi i reče: „Sinko, ona ne zna tko sam ja, ali ja znam tko je ona!“

Pročitavši priču, sjetio sam se prvo svoje žene i obećanja koje sam joj dao primajući sakrament ženidbe, a onda, ovaj me starac podsjetio na Isusovu prispodobu o milosrdnom Ocu koji svakog dana odlazi gledati hoće li na horizontu ugledati lik svoga izgubljenog sina.

I doista, možda mi ljudi znamo zaboraviti na Boga i sjetimo ga se samo kad nas snađu muke i problemi, no On nikad ne zaboravlja na nas. Pa i onda kada, zaluđeni svojim uspjesima i snagama, samouvjereno i oholo napuštamo Njegov očinski dom u potrazi za nekom svojom „boljom“ srećom.

I možda mi ljudi zbog različitih bolesti, tjelesnih i duhovnih, zaboravimo, a ponekad i ne želimo znati tko je On, no zato Bog ne zaboravlja tko smo to mi. Ja, ti, svaki od nas. On nas najbolje poznaje, i u toj svojoj očinskoj ljubavi čak i računa s našom slabošću uvijek iznova upućujući nam poziv da se vratimo kući u sigurnost Njegova očinskog doma.

Pritom On nije samo pun strpljenja čekajući nas, nego je upravo On taj koji, kao što to čini starac u priči, dolazi k nama. Gdje će se zaustaviti, ne ovisi o njemu, jer on je bio spreman i umrijeti na križu zbog nas, već to ovisi o nama. Našoj spremnosti da svoju sigurnost povjerimo u Njegove ruke, da mu otvorimo širom vrata  svojih života.

Velik je naš Gospod, vjeran svakom svom obećanju!

Napisano 8. srpnja 2015.

Foto:  pixabay.com

Moja Crkva...

„I tako malo po malo zlo postaje dobro, a dobro postaje zlo... Bog jest milosrdan i prašta i nikad se ne umara praštajući i tražeći čovjeka, kako to papa Franjo neumorno ponavlja, ali Bog je i pravedan, Bog je istina, Bog ima pravo kazniti i ne trpi zlo i grijeh! Oduzimanjem prava Bogu da kazni zle i zlo, čovjek zapravo niječe Božju svemoć, niječe Bogu da je Bog, a što je to onda ako ne ateizam, ako ne oholost kojom se i Lucifer suprotstavio Bogu? To je pristajanje uz sotonu i siguran put u pakao mržnje, zla, uništenja... Bojim se da i RKC ne bi jednom krenula tim putem, putem dobrih namjera približavanja svijetu...

Svijet ne želi Isusovu Crkvu, po mjeri Njegova Evanđelja, nego po svojoj mjeri, instituciju kojoj je čovjek mjerilo svih stvari. I nije to loše kad se čovjeka shvaća Božjom slikom, ali je razarajuće kada se Boga shvaća kao čovjekovu sliku. Najčešće je to onda slika pohlepe, pohote, mržnje, ukratko destrukcije. Barem ja imam takva iskustva, a potvrđuju mi to i iskustva ljudi s kojima sam se susretao, a od kojih mnogi izrazito pate.“

Napisao sam to kao komentar na svom facebook profilu uz vijest da se u Anglikanskoj Crkvi izmijenio obred krštenja. Kako prenosi jedan portal, prema tom novom tekstu, nema više onog pitanja u kojem se od nazočnih roditelja i kumova tražilo da se odreknu grijeha i sotone. Umjesto toga postavljaju se pitanja “Odričete li se zla i svih njegovih oblika?”. Nadalje, ne traži se više u obredu od vjernika da prihvate Krista kao Gospodina i Spasitelja, nego da se “okrenu Kristu i vjeruju mu”.

Više nema deklaracije “pokoravanja” Isusu jer, tvrdi se, riječ pokoravanje nije u duhu vremena i izaziva negativne reakcije, posebice kod žena. Sve ove promjene odobrio je duhovni poglavar crkve nadbiskup od Canterburyja Justin Welby. Napravljene su, rekao je čelnik Komisije za liturgiju biskup Stephen Platten, jer je “postojao strah da je trenutačna verzija odbijala ljude da idu u crkvu radi krštenja, vjenčanja i sprovoda”. Biskup je dodao kako je spominjanje sotone u obredu teksta “teološki problematično”.

Da vijest nije istinita vrlo lako bismo je mogli objaviti u nekom satiričnom časopisu, ali kako jest, ja se pomalo bojim da su u pravu glasovi „proroka“  iz redova Katoličke Crkve koji upozoravaju da i Rimokatolička Crkva ide tim putem. A to je onda siguran put udaljavanja od Krista. Barem se meni tako čini, jer vjera koju su meni predali moji roditelji, ono što sam kasnije slušao na vjeronauku, i moje životno iskustvo vjere, jasno i bez ikakve zadrške zna o postojanju palog anđela koji mrzi Boga, i sve što je stvorio. Na prvom mjestu čovjeka kao krunu Božjeg stvaranja.

U evanđeljima nalazimo Isusov jasan govor i upozorenje o postojanju „oca laži“ koji pred Bogom optužuje čovjeka. Vjerujem da nije slučajno toliko opisa Isusove borbe protiv zla i zloga. Uostalom zar i sâm Isus nije bio kušan od đavla? Pa kako onda odjednom spominjanje sotone postaje „teološki problematično“?

Zašto ovo uopće pišem? Osjećam se isprovociran „evangelizacijom“ koja nas zadnje vrijeme sve više zasipa iz raznoraznih jutarnjih, večernjih i podnevnih medijskih napisa o tome kako nas Bog voli, kako smo svi braća i sestre, kako se moramo voljeti, grliti i ljubiti i sve će biti super. Raj zemaljski nam je nadohvat ruke. Povod je uglavnom neka Papina gesta ili riječi. Papine riječi o razornom djelovanju grijeha i zla, o postojanju sotone i njegovih slugu se prešućuju.

Čak i to mogu razumjeti s obzirom na to da mediji imaju sasvim druge prioritete i vrijednosti od onih koje imaju vjernici, ali pomalo se bojim šutnje o zlu, njegovu razornu djelovanju na čovjeka i njegov život, koji se u ne znam čije ime sve jače nameće kao norma i u Crkvi. Bojim se da taj medijski govor relativiziranja polako postaje norma, da se ljudi, katehete, svećenici, vjernici općenito boje jasno reći – zlo postoji, grijeh razara i čovjek se samo u Isusu Kristu može spasiti.

Bojim se da zbog nekog lažnog obzira, lažne ljubavi prema bližnjima postajemo žrtva najveće đavolske opsjene – da on ne postoji.

No, ono što mi je najzanimljivije je način na koji se ta operacija provodi. A čini mi se vrlo perfidnom. Izrazito perfidnom. Odjednom više nitko ne govori o pravednom Bogu, o Bogu koji kažnjava zlo i zle. Sve upornije i sve učestalije se samo govori da je Bog milosrdan, da nas voli, da nas grli, ljubi.

Iako i sam najčešće u kolumnama pišem upravo o toj dimenziji Božjeg očinstva – milosrdnosti, strpljivosti, ljubavi, Bog Isusa Krista kakvog sam ja upoznao, je Bog Otac pravedan, i svemoćan. Pa ako treba ponekad i kazniti dijete, Otac ima pravo na to kao odgojnu mjeru. To nimalo ne dokida Bogu svojstvo da čovjeka, svoje dijete, neizmjerno ljubi i trajno želi da se spasi. Baš naprotiv, ljubav pretpostavlja istinu i pravednost. Kao i sloboda.

Umjesto zaključka, donosim riječi pape Benedikta XVI., odnosno kardinala Ratzingera iz njegove knjige Vjera i budućnost. Riječi su to o budućnosti Crkve kako je kardinal Ratzinger vidi:

„Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom.

Kao malo društvo, pred nju će se staviti puno veći zahtjevi na poticaj njezinih pojedinih članova. Nema sumnje da će otkriti nove oblike službe i da će zarediti za svećenika odabrane kršćane koji već slijede neku profesiju. U mnogim manjim zajednicama ili samostalnih društvenim skupinama, pastoralna skrb će se obavljati po ovom modelu. Uz to, služba svećeništva s punim radnim vremenom će biti neophodna baš kao i nekad.

No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u onome što je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja.

Crkva će postati više duhovna Crkva, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti desnim strankama. Biti će to teška vremena za Crkvu jer proces kristalizacije i pojašnjenja stajat će je puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih.

Proces će biti još i teži jer će se morati odustati od crkvene uskogrudnosti pa i od pompozne samovolje. Može se predvidjeti da će za sve ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je bio put od lažnog progresivizma uoči Francuske revolucije – kada se za biskup mislilo da je pametan ako ismijava dogme ili čak da sumnja u samo postojanje Boga – sve do obnove u devetnaestom stoljeću.

No, kada ovaj proces postane dio prošlosti, velika će moć poteći iz ovakve više produhovljene i pojednostavljene Crkve.

Muškarci u potpuno planiranom svijetu naći će se neopisivo usamljeni. Ako su u potpunosti izgubili iz vida Boga, oni će osjećati cijeli užas svog siromaštva. Tada će otkriti malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkriti će ga kao nadu koja je im je namijenjena, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.“

P.S. Ako bih morao birati između smjera moje Crkve, kakvim je pošla Anglikanska, i predviđanja o budućnosti Crkve kako ih iznosi papa Benedikt XVI., odnosno kardinal Ratzinger, ja bez imalo straha i razmišljanja odabirem ovo drugo pa i pod cijenu progona i svake kazne.

Napisano 11. siječnja 2014.

Mali princ ili kako biti čovjek?

Razmišljao sam o čemu bih vam mogao pisati i dugo nisam našao riječ kojom bih počeo, a onda sam se sjetio jedne stare priče za djecu koju sam čitao kao osnovnoškolac, ali i kao student. Priča je to o Malom princu, no kako sam već zaboravio detalje uzeo sam ju ponovno u ruke i pročitao da se malo podsjetim.

Ukratko, priča je to o pilotu kojemu se pokvari avion i on zaglavi u pustinji gdje susreće dječaka koji je bio zapravo Mali princ s asteorida B612. Sprijateljivši se s njim dječak mu priča o svom planetu na kojem ima jednu ružu s četiri trna koju stavlja pod stakleno zvono kad je hladno i tri vulkana. Mali princ mu ispriča i o strašnim baobabima, korovu koje ako se ne iskorjenjuje prekriva i guši cijeli planet te o svom putu do zemlje.

Na tom putu Mali princ susreće kralja koji u svakome vidi podanika, na drugome umišljenika koji očajnički treba nekoga tko bi mu se divio, na trećem susreće pijanca koji pije da zaboravi ono čega se stidi, a stidi se toga što pije.

Susreće i poslovnog čovjeka koji stalno zbraja, kupuje zvijezde, jer se eto on sjetio da bi se dalo kupiti i prodati i ono što nije vlastito i pripada svima, zatim susreće čovjeka koji pali i gasi svjetiljku jer je to naredba ne pitajući se ima li ona smisla, susreće i zemljopisca koji piše glomazne knjige bez da je ikada bio u doticaju s stvarnom prirodom koja je za njega tek podatak u tablici.

Na sedmom planetu, zemlji, upoznaje zmiju, cvijet koji zapaža da su ljudi bića koja ne žele pustiti korijene, susreće i lisicu koja mu objašnjava da ljudi vole samo ono što su pripitomili.

Ista ta lisica postaje prijatelj Malom princu i otkriva mu tajnu - bitno je očima nevidljivo, dobro se vidi samo srcem. Kroz svoje putovanje zemljom Mali princ spoznaje tu tajnu, shvaća da je ono od čega je pobjegao, a pobjegao je zbog ruže na svom planetu koja je mislila da je jedina u svemiru, koja se pravila važna, upravo ono što može njegov život ispuniti, ono po čemu je on poseban i po čemu uopće ima smisla postojati, a to se vidi samo srcem.

Kad to spozna, Mali princ odlazi zmiji čiji će ga otrov osloboditi tereta tijela kako bi se mogao vratiti svojoj planeti. Prepušta se smrti da bi zadobio novi život.

Gdje smo u toj priči mi, ljudi 21. stoljeća? Kakvi smo? Mi smo svoje planete, svoje živote zarazili raznim baobabima, korovljem koje guši naš život. Pretvorili smo se u kraljeve koji u svima drugima vide samo podanike koji postoje da bi nas služili, da bi udovoljavali našim prohtjevima. Da bi smo dobili podanike spremni smo se dati u kupovinu, podmićivanje, prijetnje.

Postali smo pijanci koji piju da zaborave da se stide toga što piju. Postali smo ovisnici o raznim stvarima koje od nas čine ljušture, praznog duha koje ovakve isprazne imaju snagu samo robovati, ali ne i promijeniti se.

Pretvorili smo se u umišljene zvijezde, željni pažnje, slave, laskanja lažnih prijatelja jer smo nesigurni steći prave prijatelje, jer se bojimo blizine drugoga koji je bolji od nas. Vidimo u drugima samo svoje neprijatelje koji ugrožavaju našu slavu i otkrivaju našu ispraznost.

Nabacili smo šminkerska odijela, skupe kravate, satove da bi smo privukli pažnju na sebe, na nas poslovne ljude koji imamo vremena samo za zbrajanje, za profit, marketing u kojem ćemo prodavati ljudima oko sebe sve što trebaju i ne trebaju, trujući ih lažnim potrebama, a bježeći od vlastitih, od svoga utamničenog duha od svoje ljudskosti.

Zato tu svoju ispraznost i pustinju duha pokušavamo skriti, zamaskirati znakovljem časti, statusa, Rolexima, skupim autima u kojima ima mjesta samo za dvoje - nas i naše račune.

Pretvorili smo se u zemljopisce kojima priroda predstavlja samo puki broj kojim se da manipulirati, iskorištavati ju bez da polažemo ikome računa, bez da razmišljamo o budućnosti i našim budućim pokoljenjima.

Ne znamo se diviti prirodi. Jednostavno oslijepili smo, oglušili, obamrli. Nesposobni smo za svaki osjet. Polako se pretvaramo u mašine, računala koja se temelje na beživotnim nulama i jedinicama, stvarajući i gomilajući, ali ne osjećajući.

Mi, ljudi 21. stoljeća, polako postajemo životinje, skupljamo se u krda u kojima ne postavljamo pitanja slijepo slušajući poput onog nažigaća svjetla kojeg je susreo Mali princ, naredbe onih koji drže vlast, koji nas obmanjuju i zatiru svaku žeđ našega duha za istinom.

Svojim lažima potisnuli su u nama svako pitanje. Ako malo pogledamo naše medije, vidjet ćete da je jedina njihova svrha ne to da potiču pitanja u čitatelja, nego da daju odgovore, pa makar to bile i laži, samo da zatome u nama želju za istinom, nagon za pitanjem.

Jednom zgodom Isus je ozbiljno upozorio svoje učenike da ako ne postanu poput djece neće ući u Kraljevstvo nebesko, neće nikad osjetiti radost života, niti se osloboditi korova koje ih guši. To govori i nama, ljudima 21. stoljeća, ljudima znanosti i tehnike: čovječe zar ne vidiš da ti je život prekrio korov sumnji, straha, patnje, laži, mržnje?

Zar ne vidiš da moraš otići od sebe, zaputiti se na hodočašće da bi našao sebe, da bi tvoj život imao smisla, da bi ti to mogao vidjeti i osjetiti. Npr: da možeš osjetiti da ta žena koju si nekad ludo volio, a koja stari, udebljala se, da je ona tvoje blago bez obzira na svoje mane?

Moramo poput Malog princa koji moli zmiju da ga ubije svojim otrovom, umrijeti u svemu onome što nas ometa da istinski i sretno živimo. Na to nas i Isus poziva kad kaže da moramo umrijeti u svome starome da bismo mogli živjeti u novome.

U novoj godini budimo poput djece koja znaju da je očima bitno nevidljivo, dobro se vidi samo srcem! Možda ćemo tada i mi poput pisca Antoine de Saint-Exupery (Antuan d Sent-Egziperi) koji je napisao Malog princa, (pročitajte obavezno tu knjižicu!), moći čuti smijeh samog Malog princa u sjaju nebeskih zvijezda.

U suprotnom i smijeh našeg vlastitog djeteta predstavljat će nam zaglušujuću buku koje bolje da nije ni bilo!

Foto:

Napisano pred početak 2008. godine