Ne znam jeste li gledali film Povjerljivo i kako vas se dojmio, no mene je inspirirao da svoje misli podijelim s vama koji ćete slučajno naići u ovom virtualnom svijetu na ovaj tekst...
Da vas podsjetim o čemu se radi u filmu "Povjerljivo": priča je to o mladom uspješnom brokeru koji ima sve što danas obično vežemo uz riječ uspjeh - financijsku sigurnost, omiljenost u društvu bogatih i slavnih, žena...
Jedna kriva odluka promijenit će mu potpuno život. Ostat će bez svega. Bez djevojke savršena tijela koja je s njim bila samo zbog novca, bez luksuznog stana u elitnom dijelu grada i što je za bogataša najtragičnije, financijske sigurnosti.
Nakon nekog vremena izgubljenosti, nagon za opstankom prisiljava ga pronaći posao. Prvo mu na pamet padne preuzimanje kolumne svoje djevojke... Uspjeva nagovoriti urednicu novina da kolumna koju je nekad pisala njegova djevojka ponovno počne izlaziti i tajno započinje pisati savjete i odgovore na pitanja...
Kolumna postane toliko popularna da cijeli grad govori samo o njoj... S vremenom se zaljubi u urednicu novina, a i ona u njega, no nitko ne zna osim tajnice glavne urednice da kolumnu ne piše Cindy, njegova bivša djevojka, nego on sam...
Za one koji su film gledali nema smisla dalje prepričavati radnju, a za one koji nisu ne želim im kvariti doživljaj koji će sasvim sigurno biti pozitivan.
No, zašto me se toliko dojmio film? Ponajprije zato jer se u situaciji glavnog junaka ovog filma svi mi nađemo, ili možda jesmo u životu.
Trčimo za nečim što smo negdje čuli ili nam je medijski nametnuto kao uspjeh i na kraju ostajemo bez svega, najvrednijega, a to je dom. Ne dom kao kuća, nego onaj osjećaj ispunjenosti za kojim čeznemo. Osjećaj koji je kadar i najcrniji dan obojati živim i radosnim bojama...
Zar si niste nikad postavili pitanje što je to uspjeh? Što ja to uopće želim? Siguran sam da jeste. Kakav ste našli odgovor? Moram priznati da sam često postavljam ta pitanja i bez obzira što imam puno toga što bi se danas moglo staviti pod nazivnik uspjeh, još nisam našao pravi odgovor.
Zašto? Možda zato što je on tu već odavno, samo što obično moramo sve izgubiti, što nam je kao nezamjenjivo, da bismo shvatili što je to zapravo vrijedno našeg vremena, truda i u konačnici života...
Foto: pixabay.com
Nema komentara:
Objavi komentar