Deset zapovijedi biblijske psihoterapije

Biblija je sveta knjiga koja sadrži u sebi poruku spasenja koje Bog nudi svakom čovjeku u Kristu i po Kristu. Osim što naviješta vječno spasenje poslije smrti, Biblija nas uči kako trebamo živjeti da već ovdje na Zemlji budemo sretni i imamo mir i radost u svojoj duši. Biblijski mudri savjeti formulirani su ovdje u obliku zapovijedi uspješne psihoterapije.

Isus Krist je, prije svega, spasitelj svijeta i njegovo je otkupiteljsko djelo usmjereno na to da čovjeku daruje život vječni. Međutim, činjenica je da je Isus mnogima pomagao u njihovim ovozemaljskim duševnim i tjelesnim potrebama. Tako je mnoge bolesnike ozdravio i mnogim tjeskobnim osobama vratio istinski mir duše. Tako je svojim riječima i svojom neverbalnom komunikacijom Isus postavio temeljne principe uspješne psihoterapije koja bi i danas mogla i trebala biti aktualna.

Mudri biblijski savjeti kao i Isusov način postupanja s ljudima, mogu se izraziti kao zapovijedi koje – kad se provode u životu – donose čovjeku mir duše i zdravlje tijela. Mogu se svesti na deset sljedećih zapovijedi:

1. Upoznaj samoga sebe!

“Upoznaj samog sebe” (“Gnothi seauton”), mudri je savjet upisan zlatnim slovima na ulazu hrama u Delfima u staroj Grčkoj. Svaka promjena na bolje, svaka uspješna psihoterapija mora početi od činjeničnog stanja, od prave istine ne znam kako ona bila bolna i teška. Malo je ljudi koji istinski sebe poznaju. Uglavnom se radi o površnoj spoznaji kojom imamo neki uvid u ono što činimo i kako se ponašamo. Međutim, dublji korijeni ili temelji naše ličnosti, skrivene nesvjesne motivacije koje nas pokreću na djelovanje, ostaju nam često skrivene i nepoznate.

Da što bolje sebe upoznamo trebamo se pitati ne samo što činim, nego i zašto to činim, pokušati otkriti skrivene motive, duboko potisnute emocije koje nas pokreću na djelovanje.Odlično sredstvo u procesu upoznavanja sebe imamo u našoj duhovnosti kroz ispit savjesti. To je privilegirana metoda dubljeg ulaženja u svoju dušu i otkrivanja razloga zašto se tako i tako ponašamo. Nema istinskog napretka u duhovnom životu bez refleksije, bez dubljeg poniranja u svoje srce.

Tko svakodnevno čini ispit savjesti u velikoj je prednosti da ne ponavlja gluposti i grijehe koje je nedavno činio. Svaki put kad se pokajemo za svoje grijehe i propuste, istovremeno odlučimo da to nećemo više ponavljati. lako zbog svoje slabosti i ranjivosti naše naravi, to opet i učinimo, ipak je za očekivati jedan napredak ako svakodnevno činimo ispit savjesti i često odlučujemo da ćemo se čuvati grijeha.

Isus je najbolji psihoterapeut jer on do kraja poznaje ljudsku dušu, on ima uvid u duboke, skrivene motive našeg djelovanja. On nam najviše može pomoći da što bolje upoznamo sebe. Pomoći nekome da se bolje i dublje upozna, čin je ljubavi i poštovanja prema toj osobi. Tako je i Isus iskazao čin velike ljubavi prema svome učeniku Petru kad ga je suočio sa samim sobom, odnosno s onim drugim, unutarnjim Petrom u sebi kojeg vanjski Petar nije poznavao.

Na Posljednjoj večeri Petar je uvjeravao Isusa da je spreman prije ići u smrt nego izdati svoga Učitelja. Isus mu je tada rekao: «Zaista, kažem ti upravo ćeš me ti, još noćas prije nego pijetao dvaput zapjeva, triput zatajiti» (Mk l4,30). Očito da Petar nije dobro poznavao sebe. On je iskreno izrazio svoju spremnost da umre za Isusa, ali u svom srcu on još nije bio spreman trpjeti ni umrijeti za Isusa, zato ga je u času iskušenja izdao. Tek nakon što je izdao Isusa i gorko zaplakao, Petar je spoznao kako je slab. Isus mu je dakle pomogao da bolje upozna sebe tako što mu je otkrio istinu o njemu, odnosno njegovoj slabosti.

Prvu zapovijed uspješne psihoterapije koja glasi: “Upoznaj sebe!”, najbolje ćemo ostvariti ako sebe upoznamo u cjelovitoj istini, a ona glasi da je čovjek – grešnik koga Bog ljubi. To je prava istina o nama ljudima. Ako želimo biti iskreni prema sebi moramo priznati da smo grešnici da svaki dan činimo grijehe i gluposti, nešto zla učinimo zbog svoje zloće a nešto zbog svoje ograničenosti. U svakom slučaju, Biblija ima pravo kad kaže da “nema čovjeka koji ne grijesi” (1 Kor 8,46), te kako i pravednik sedam puta na dan pogriješi. Međutim, treba odmah nadodati da čovjek nije samo grešnik, on je prije svega ljubljeno dijete Božje, on je grešnik koga Bog ljubi.U psalmu 139. izražena je istina kako samo Bog do kraja proniče čovjeka, samo Bog izdaleka već naše misli poznaje.

Riječi ovoga psalma kad se čitaju s vjerom i pouzdanjem u Božju providnost imaju moć unijeti u dušu duboki mir i istinsku radost. Psalam završava iskrenim vapajem koji bi trebalo često ponavljati kako ne bismo skrenuli s pravoga puta koji vodi u život: “Pogledaj ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim” (Ps 139,24). Mnogi žive u iluziji misleći da su bez grijeha samo zato jer ne vjeruju u neizmjernu Božju ljubav, ne mogu shvatiti da ih Bog ljubi i onda kad su grešnici, kad sami Bogu okreću leđa. Istina o Bogu koji nas neizmjerno voli i onda kad smo mi daleko od njega, Isus nam je najbolje pokazao u genijalnoj prispodobi o izgubljenom sinu koji je živeći razvratno, daleko od oca, potrošio sve što mu je otac dao.

Međutim, kad se vratio ocu, ovaj mu velikodušno sve oprašta i naređuje da se napravi veliko slavlje, jer ovaj čovjek “bijaše mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se!” (Lk 15,32). Ovom prispodobom o izgubljenom sinu, odnosno o velikodušnom Ocu koji oprašta, Isus nam je želio poručiti da se ne bojimo priznati da smo i sami izgubljeni kad odlutamo od Boga, ali da nas ta spoznaja ne zatvori u naš svijet nemoći, nego da izađemo iz sebe i da se uputimo Ocu nebeskom s uvjerenjem da će nam sve oprostiti i velikodušno nas primiti u svoju kuću.

2. Prihvati sebe!

Druga zapovijed uspješne psihoterapije, odnosno uspješnog napredovanja u duhovnom životu poziva nas da prihvatimo sebe. Naime, sve ono što spada na našu ličnost, na naš karakter, a što ne možemo ili ne želimo prihvatiti, to svjesno ili nesvjesno potiskujemo u podsvijest. A sve ono što je potisnuto postaje naša sjena i kao takva promeće se u prisilu koje se nije lako riješiti. Poznato je da je opsesivno-kompulzivna neuroza nametanje prisilnih misli ili radnji koje nemaju smisla, ali se nameću velikom silinom tako da ih osoba uz najbolju volju sama ne može udaljiti od sebe. Spomenuta neuroza nastala je kao rezultat potiskivanja nečega što za osobu nije bilo prihvatljivo.

Često se radi o sadržajima seksualne i agresivne naravi s kojima se osoba nije imala hrabrosti svjesno susresti i razumno razriješiti, nego ih je potisnula u podsvijest da izbjegne tjeskobu koju su ti sadržaji izazivali. Međutim, kad su potisnuti, ti su se sadržaji prometnuli u prisilnu opsesivno-kompulzivnu neurozu koju sada treba liječiti psihoterapijom, a ona se mogla izbjeći da je osoba na vrijeme prepoznala i prihvatila istinu da ima u sebi i te «neprihvatljive» sklonosti seksualne i agresivne naravi.

Međutim, nije dovoljno samo upoznati sebe, potrebno je prihvatiti sebe takvog kakav jesam i uvjeriti se kako je dobro što postojim, kako ja obogaćujem ovaj svijet. To je bitni uvjet da bi se čovjek mogao promijeniti, da bi mogao nadvladati svoj strah. Mudar je onaj koji prihvaća i voli sebe. Kukavica je onaj koji bježi od sebe. Svjesno izgrađeni i realno utemeljeni stav pouzdanja u samog sebe najbolji je odgovor na strah bilo koje vrste.

Da bi se mogao izgraditi zreli stav samopouzdanja najviše pomaže vjera u Boga koji prihvaća i voli svoja stvorenja. Najjači razlog da sebe prihvatim nalazi se u činjenici i istini da je Bog prvi mene prihvatio. Ako me sam Bog voli i prihvaća takvog kakav jesam, onda nema nikakvog razloga da se i ja sam ne prihvatim. Osoba koja je povjerovala da je od Boga prihvaćena, imat će hrabrosti da i ona sama sebe prihvati, a kad to učini na jednoj dubljoj razini, bit će zaštićena od strahova koji napadaju one koji bježe od sebe, koji sebe ne prihvaćaju.

Isus kao najbolji psihoterapeut dobro je poznavao ljudsku potrebu da budemo prihvaćeni takvi kakvi jesmo. U susretu s grešnicima i onima koje, prema uvjerenju farizeja, nije trebalo prihvaćati niti prema njima imati razumijevanja, Isus čini bas suprotno. On ih prihvaća i iskazuje im beskrajno povjerenje i ljubav. Zakeju, koji je bio omražen u narodu jer je za Rimljane skupljao porez, Isus govori: “Zakeju, sidi brzo, treba da se danas zadržim u tvojoj kući” (Lk 19,5). Također i ženi koja je uhvaćena u preljubu i dovedena pred Isusa da bude osuđena i na smrt kamenovana, Isus govori: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada ne grijesi više” (Iv 8,11).U Bibliji je na više mjesta izražena ova temeljna istina kako Bog prihvaća i voli sva svoja bića.

Isus, utjelovljeni Bog, u susretu s grešnicima jasno im je davao do znanja da ih prihvaća kao grešnike. To je izričito rekao: “Nisam došao da zovem pravednike nego grešnike” (Mk 2,17). Tko želi biti dobar psihoterapeut, tko želi pomoći osobi koja je u nevolji, mora postupiti kao Isus: prihvatiti osobu takvu kakva jest i pomoći joj da se i ona sama prihvati takvom kakva jest. To je osnovni i nužni uvjet da se osoba promijeni i izađe iz svoje nevolje.

3. Zavoli sebe!

Sposobnost i spremnost voljeti Boga, druge i sebe, glavni je kriterij dobrog duševnog zdravlja. Što je osoba zrelija, sigurnija u sebe i zdravija, ona izlazi iz sebe, iz svoga egoizma i ispravno voli sebe, Boga i svoga bližnjega. Što je osoba labilnija, nesigurnija u sebe i izranjena nedostatkom ljubavi, ona će težiti da bude “objekt” tuđe ljubavi. Umjesto da izađe iz sebe i voli druge, ona će imati jaku potrebu da bude voljena, da se sve oko nje vrti, da uvijek bude u centru pažnje i ljubavi drugih osoba. Da osoba mogne ispravno voljeti Boga i druge, treba najprije pravo voljeti sebe.

Prema Isusovu naučavanju ljubav prema sebi je mjerilo kako treba ljubiti druge. “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Mt 19,19), kaže Isus. Kad je govor o ljubavi prema sebi, treba dobro razlikovati autentičnu ljubav prema sebi od narcističkog stava koji netko može usvojiti smatrajući kako je narcizam ljubav prema sebi. Istina, Narcis, je prema mitologiji, mladić koji je zaljubljen u samog sebe. Međutim, prema istoj mitologiji upravo je ta nezrela, odnosno patološka zaljubljenost u sebe odvela Narcisa u smrt. On je, naime, diveći se sebi, pao u vodu i utopio se.

Narcisoidna ili narcistička ličnost, zapravo ne voli sebe. Ona sebe u dubini svoje psihe doživljava kao nešto nevrijedno, što nije dostojno da bude voljeno. Budući da ne može podnijeti tjeskobu koja nastaje na temelju takvog razmišljanja o sebi, narcistička osoba zaogrne svoju nemoć i lošu sliku o sebi, svoju nemoć, jednim u mašti stvorenim megalomanskim “plaštem” infantilne svemoći i onda se zaljubi u taj oklop ili masku kojom prikriva svoju nemoć. Prema tome, narcisoidna osoba ne voli sebe. Tko god se previše hvali i traži da mu se drugi dive, samim tim pokazuje da se sam jadno osjeća i da ne voli i ne prihvaća sebe.Isus, najbolji poznavatelj ljudske duše, dobro zna da će osoba autentično, dakle nesebično voljeti druge tek onda ako najprije ispravno zavoli samu sebe.

A da bi netko mogao prihvatiti i voljeti sebe, on mora najprije doživjeti da je voljen. Taj osjećaj prihvaćenosti i ljubavi osoba bi trebala dobiti u svojoj obitelji. Dijete koje nije bilo dovoljno voljeno čitav život će u svojoj duši nositi «zaleđeni» osjećaj nevrijednosti, nemoći i beskorisnosti. Drugim riječima, formirat će u sebi osjećaj manje vrijednosti koji će opterećivati osobu kroz čitav život. Taj se osjećaj manje vrijednosti može nadvladati vjerom u dobrog Boga koji neizmjerno ljubi svoja stvorenja. Tko u vjeri prihvati da je stvorenje Božje vrlo lako će učiniti i drugi korak, naime povjerovat će u dobrotu i ljubav Božju. Tko povjeruje da ga sam Bog voli, taj će onda bez problema voljeti sebe i druge.

Depresija je jedna teška bolest u kojoj osoba ne prihvaća i ne voli sebe, nego se okrivljuje i podsvjesno mrzi. Povjerenje u Boga i njegovu ljubav najbolji je lijek protiv depresije. Ljubav je jača od apaurina i svih drugih lijekova! Svijest da me Bog voli, donosi duši radost, tjera strah i aktivira skrivene energije da mognem činiti dobro, da i ja mognem nesebično voljeti druge. Poznati su slučajevi da su pojedinci vrlo brzo ozdravili od teških bolesti kad su povjerovali da ih Bog voli.

Glavna istina koju je Isus želio navijestiti ljudima, upravo je ono što nama ljudima najviše treba, a to je činjenica i svijest da nas Bog voli. Tu je istinu Isus izrazio u svom poticaju da imamo više pouzdanja u Boga i njegovu Providnost. «Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vredniji od njih?» (Mt 6,26).

Drugim riječima, Isus nam je ovom usporedbom želio reći: Ne budite zabrinuti, pa Otac vaš nebeski vas neizmjerno voli! Kad se toliko brine za biljke i životinje, kako neće daleko više za vas, koji ste njegova ljubljena djeca! Ne samo da je govorio o ljubavi Očevoj prema nama, nego Isus nam je svojom spremnošću da umre za nas, najzornije pokazao tu ljubav Božju.

Tu je istinu lijepo izrazio sv. Pavao kad je u poslanici Rimljanima napisao: “Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?” (Rim, 8,31-32).Treću zapovijed uspješne psihoterapije: da zavolimo i trajno volimo sebe, moguće je ostvarivati u svome životu ako najprije povjerujemo da smo najprije mi od Boga voljeni.

Čovjek je stvoren iz ljubavi Božje. Mi postojimo samo zato što nas Bog voli i što nas je On htio imati. Lijepo kaže prorok Jeremija: “Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh”. Ja postojim jer me Bog voli. A on me voli jer tako hoće, to je njegova radost. Sve što Bog čini, to čini iz svoga uvjerenje da je to najbolje i to i jest najbolje. Bog je apsolutna mudrost i zato ništa ne može biti mudrije ni bolje od onoga što sam Bog čini.

Bog u kojeg mi kršćani vjerujemo jest Ljubav sama. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.1 Ljubav je najveća i radi toga što smo mi u konačnici stvoreni jedino za ljubav i što će ljubav biti naša jedina dužnost kroz čitavu vječnost.

4. Promijeni sebe – obrati se!

Cilj svake terapije jest promjena postojećeg, više ili manje patološkog, stanja radi kojeg je i poduzeta određena terapija. Cilj Isusova propovijedanja bio je obraćenje. Prema Markovu Evanđelju, prve Isusove riječi u njegovu javnom nastupu bile su: “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest” (Mk 1,15).

Također i Stari zavjet obiluje poticajima na istinsko obraćenje srca. Prorok Joel naviješta Božji poziv na obraćenje svojim suvremenicima kao i svim ljudima: “Vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali.” (Jal 2, 12-13). Promijeniti sebe, odnosno obratiti se, moguće je tek nakon što smo dobro upoznali, prihvatili sebe te zaključili da se želimo i moramo mijenjati.

U svojim propovijedima Isus je pozivao narod na integralno, odnosno cjelovito obraćenje: intelektualno, emocionalno i nagonsko. Obraćenje mora najprije početi na intelektualnoj razini. Moram uvidjeti, spoznati što želim promijeniti i zašto to činim. Svaka ozbiljna i djelotvorna promjena počinje u našoj glavi, u našem razumu, a onda prelazi na emocije i nagone.Budući da Isusova radosna vijest usrećuje čitavog čovjeka, potrebno je da i obraćenje koje Isus traži zahvati čitavo naše biće, naš razum, naše srce, naše emocije, pa i naš nagonski život.

Drugim riječima traži se najprije racionalno, zatim emocionalno, a onda i nagonsko obraćenje.Racionalno ili razumsko obraćenje tiče se našega razuma. Mi se moramo najprije obratiti na razini svoga uma. To znači moramo naučiti drukčije razmišljati. Čovjekova psihička struktura takve je naravi da svaka promjena najprije počinje u glavi, to jest u našem načinu razmišljanja. Jer ono što čovjek najviše misli, o čemu najviše razmišlja, to se počinje utjelovljivati u naše emocije, u naš osjećajni svijet da bi se, kao navika utjelovilo i u naš nagonski svijet.

Zato i naše obraćenje mora najprije početi u našoj glavi, odnosno na razini našega načina razmišljanja i zaključivanja. Ako želimo biti Božji i prihvatiti Isusovu radosnu vijest, moramo biti spremni usvojiti Božje misli i njegov način razmišljanja. A Biblija nam jasno daje do znanja kako Božje misli nisu naše misli. Mi se moramo odreci svojih misli koje se protive Božjim mislima kako bismo mogli usvojiti Božji način razmišljanja i zaključivanja. Zato je potrebno puno čitati Sveto Pismo u kojem upoznajemo što Bog misli i kakve on donosi odluke.

U 12. poglavlju poslanice Rimljanima sveti Pavao govori o tome kako naše obraćenje mora početi u našem razumu, u našoj glavi. On doslovno kaže: “Preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja, što je dobro, ugodno i savršeno” (Rim 12, 1-2). Savršeni primjer razumskog obraćenja Isus je pokazao u prispodobi o izgubljenom sinu i to u onom dijelu kad mladi sin, daleko od očeve kuće, gladan i jadan zaključi da je daleko pametnije vratiti se kući, ocu svome jer tamo i sluge žive bolje nego on ovdje. “Tada dođe k sebi i reče…” (Lk 15,17).

Ono “dođe k sebi” znači obratiti se na intelektualnoj razini, uvidjeti nešto što se prije nije vidjelo, doći do nove spoznaje koja duboko zahvaća u život i motivira osobu da zauzme novi životni stav i donese pravu odluku, što je i mladi sin učinio.Drugo obraćenje je emocionalno obraćenje. Emocije su naš nutarnji svijet koji nas pokreće na djelovanje. Emocije su po svojoj naravi jaka ali slijepa sila. To znači da će, čovjek, ako reagira samo po emocijama, djelovati sebično i egocentrično. Čovjek koji reagira samo po emocijama odnosno po svojim osjećajima, tražit će samo ono što je za njega važno, gdje on može profitirati. Obično se emocije vezu uz srce, pa se može čuti, a tako se zove i jedna knjiga: “Idi kamo te srce vodi”. Ovaj savjet je riskantan. Treba ga dobro i pravo razumjeti.

Ne smijemo pustiti da nas vodi bilo kakvo srce, nego razum koji je u skladu s voljom Božjom.
Samo obraćeno srce koje pristaje uz Boga i njegovu volju treba nas i smije voditi kroz život. Obraćenje na emocionalnoj razini događa se onda kad prije svake odluke isključimo sebične interese i odlučujemo se za ono što je važno u sebi, svuda i na svakom mjestu, a ne samo za me ovdje i sada. Potrebno je umrijeti mnogim stvarima, odnosno svojim nerazumnim prohtjevima, kako bi se postiglo emocionalno obraćenje. Ono je veoma teško i zahtjevno. Postići emocionalno obraćenje ne znači ubiti svoje emocije.

One su naša snaga. Ne samo da ih ne smijemo ubiti, nego nije dobro ni potiskivati svoje emocije, jer one tada preko psihosomatskih bolesti opterećuju čitav organizam. Ako se srce ne isplače kroz oči, isplakat će se preko drugih tjelesnih organa i tako još više opteretiti čitavu osobu. Emocije treba oplemeniti i razumno kontrolirano izražavati. Ali za to se traži obraćeno srce. Obraćeno srce je strpljivo i puno ljubavi.

Takvo srce ima profinjene osjećaje kojima obogaćuje druge osobe.Primjer uspješnog poziva na emocionalno obraćenje Isus je pokazao na primjeru javne grešnice koju su doveli pred Isusa da je i on osudi. Međutim, Isus je prihvaća kao takvu i na koncu joj doslovno kaže: “Ni ja te ne osuđujem, idi i od sada ne grijesi više” (Iv 8,11). Ovakav Isusov stav prema javnoj grešnici djelovao je spasonosno na nju, napose na njezine emocije, ona je duboko u sebi doživjela olakšanje i silnu bujicu ljubavi prema Isusu koja nikada više nije jenjavala, nego sve više rasla do te mjere da je bila spremna stajati pod križem Kristovim na Veliki petak na Golgoti.Konačno, potrebno je ostvariti i nagonsko obraćenje.

To znači postići onaj stupanj slobode koju ne će ugrožavati naše nagonske sile. Znati odgoditi dopušteni uvitak, ne ostvariti odmah ono što jako želimo, znači pokazati nadmoć duha nad svojim nagonima.1 Istinski je slobodan samo onaj koji nije žrtva svojih prisila i nagona, nego može njima upravljati po svojoj volji, ravnajući se pritom po volji Božjoj.

Evanđeoski zahtjev za obraćenjem ne može se iscrpsti u kozmetičkom dotjerivanju i uljepšavanju duše pobožnim vježbama, pa ni dugim molitvama. To je sve nužna priprava, ali ne smijemo se zadržati samo na tome. Isus je tu bio kristalno jasan: čovjek se treba istinski obratiti, on se mora ponovno roditi da uđe u Kraljevstvo Božje.

5. Živi u istini!

Čovjek je u velikoj napasti da bježi od istine i skriva svoje pravo stanje u iluzornoj tvrđavi laži i pretvaranja. Bježeći od istine, čovjek može pobjeći u bolest, najčešće psihosomatsku, zatim u neurozu pa i u psihozu. Iako osoba toga nije svjesna, u njoj proradi iracionalni mehanizam koji ima moć trenutno smanjiti tjeskobu koja nastaje od istine koja nas uvijek podsjeća na ono što jest, na bolno i teško stanje koje ne možemo ili ne želimo prihvatiti. Međutim, od istine se ne može daleko pobjeći i osoba upada u još veću nevolju, upada u psihičke ili psihosomatske bolesti.

Čovjek svojim riječima kao i čitavim svojim ponašanjem može izraziti i ono iza čega ne stoji čitavim svojim bićem. Moguće je glumiti i stavljati na se razne maske koje pokrivaju pravo lice. Međutim, kako je Bog stvorio čovjeka za istinu, a ne za laž, kad svojim ustima, odnosno riječima ne govori istinu, nego laže, onda se buni njegovo tijelo i nastoji izreći pravu istinu. Poznat je govor tijela koje ne laže, nego otkriva naše dubinske stavove i vjerovanja. Danas već postoje razrađene tehnike razotkrivanja prave istine koju poneki govornici riječima žele sakriti, pa ako ih ne izda govor vlastitih riječi, izdaje ih govor njihova tijela. I dok riječima svjesno sakrivaju ili maskiraju pravu istinu, njihova ih podsvijest preko govora tijela raskrinkava.

Svaka uspješna psihoterapija mora pomoći osobi da raskrinka maske kojima prikriva svoje pravo stanje, svoje strahove i tjeskobe. Neprimjereni psihološki obrambeni mehanizmi kao što su: potiskivanje, projekcija, nijekanje istina, izolacija, agresivnost kojima se iskrivljuje istina, odnosno skriva pravo stanje osobe, moraju se u uspješnoj psihoterapiji razriješiti kako bi osoba počela živjeti u istini. „Kroz interpretaciju i intervenciju (psihološku) terapeut pokušava pomoći pacijentu da pronađe pravi smjer napretka izbjegavajući zadovoljavanje infantilnih želja za regresivnim transferima u završnoj fazi psihoterapije.“ Drugim riječima, uspješni psihoterapeut mora pomoći svome klijentu – pacijentu da odbaci nezrele psihološke mehanizme, odnosno maske kojima prikriva tjeskobu, te da počne živjeti u istini kako bi na dulji rok bio istinski sretan i slobodan čovjek.

Čovjek je od Boga zamišljen i stvoren da živi u istini, da riječima i ponašanjem, svojom dušom i svojim tijelom govori istinu i na taj način bude odraz Boga koji je sama istina. Međutim, čovjeku je teško dugo izdržati na brisanom prostoru istine. Radije se skriva iza raznih maski. Glavni uzrok stvaranja nesvjesne maske je nedostatak unutarnje sigurnosti osobe. Tko se boji priznati istinu o sebi, o svojim slabostima, ograničenjima i pogreškama, on ih mora nečim pokriti odnosno sakriti od drugih.

To činimo stavljajući na se maske koje skrivaju naše pravo lice. Maske stavljamo i zato da nas drugi lakše prihvate i zavole, jer se bojimo da bi nas odbacili kad bi nas upoznali onakvima kakvi stvarno jesmo. Što smo nesigurniji u sebe, to smo ovisniji o dobrom mišljenju drugih o nama. Što više i češće stavljamo na sebe masku, to ona postaje sve čvršća i mi postajemo sve ovisniji o njoj. Što dulje živimo tako lažno, skrivajući se iza maske, to povećavamo svoju nutarnju nesigurnost i upadamo u začarani krug tjeskobe i izvještačenosti.

6. Imaj čistu savjest i budi kao dijete!

Osjećaj krivnje muči i uznemiruje čovjekovu savjest. Osjećaj krivnje, najopćenitije rečeno, javlja se onda kad čovjek na svom životnom putovanju krene krivim putem. Heidegger bi rekao da je krivica zabrinutost jer nešto nije što bi trebalo biti. To je egzistencijalna krivnja i ona dovodi čovjeku u svijest istinu ili činjenicu da nije autentičan, da se ne kreće u smjeru razvoja svih svojih mogućnosti. Normalan čovjek ne može kršiti nutarnje moralne principe a pri tome ne osjećati nikakvu krivnju i tjeskobu.

Kad je osoba opterećena krivnjom, ona nema u sebi mira, razara je tjeskoba koja muči dušu, a vrlo brzo prelazi i na tijelo. Osjećaj krivnje stoji u pozadini mnogih psihosomatskih oboljenja. Osoba koju muči osjećaj krivnje zbog počinjenih grijeha traži na razne načine kako da se oslobodi tog tereta koji je iznutra razara, a ponekad se i na vani manifestira. To je lijepo opisao Shakespeare, koji je nekoliko stoljeća prije Freuda otkrio psihozu na ponašanju lady Macbeth koja mora devet puta na dan prati ruke jer na njima vidi krv. Nije to bila krv koja se može vodom oprati, nego simbolički izražaj krivnje zbog ubojstva vlastitog muza. Duša je na dramatični način tražila razrješenje krivnje tako da ju je projicirala na van u simbolu krvi.

Poznati su slučajevi da osobe opterećene krivnjom, nesvjesno nanose sebi razna zla, doživljavaju razne nesreće, upuštaju se u rizična i po život pogibeljna djela, i ne znajući da na taj način grčevito traže razrješenje krivnje koja ih duboko u duši muči. Krivnja se može jedno vrijeme potisnuti, ali se ne može dugo tako podnositi. Prije ili kasnije opteretit će dušu, a onda i tijelo. Karl Gustav Jung, sin protestantskog pastora, bio je uvjeren da katolici manje obolijevaju od duševnih bolesti jer imaju sakrament ispovijedi u kojem se mogu osloboditi nakupljene krivnje.

Suvremeni čovjek je u velikoj napasti da ne vidi i ne prihvati uzročno posljedičnu vezu između grijeha i krivnje. Osjećaj krivnje primarno spada u psihologiju i psihopatologiju, krivnja u etiku, a grijeh u sferu religije. Čovjek kao osoba djeluje uvijek kao jedna cjelina, i zato sve ono što mu se događa treba gledati u kontekstu te cjeline. Prema tome, osjećaj krivnje na psihološkoj razini bit će pravo razriješen tek onda kad se ukloni krivnja.

To se događa odnosno kad osoba prizna svoj grijeh kroz čin iskrenog pokajanja i vjere da Bog oprašta onome tko se iskreno kaje. Priznati se grešnikom nije mazohizam, nego to znači imati hrabrosti priznati istinu o sebi i priznati da nam je potrebno spasenje i oproštenje koje nije plod naših asketskih vjezbi, nego je dar ciste Božje ljubavi. Ispovijed vlastitog grijeha doista je duboka potreba ljudskoga srca, a kajanje koje se u ispovijedi obavlja nije znak slabosti nego “najbolja revolucionarna snaga”, (M. Scheler).

Isus je došao na zemlju da uzme na se grijehe čitavog svijeta i oslobodi čovjeka krivnje pred Bogom. Isus je najbolji psihoterapeut jer on uklanja krivnju u korijenu budući da uništava grijeh koji uzrokuje krivnju. Za razliku od većine modernih psihoterapeuta koji ne govore o grijehu kao uzroku krivnje, Isus jasno daje na znanje da je krivnja povezana s grijehom, a korijen grijeha je u ljudskom srcu. “Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krade, lažna svjedočanstva, psovke. To ukalja čovjeka” (Mt 15,19).

Isus nam jasno svjedoči da je najbolja prevencija i ujedno najuspješniji lijek protiv depresije i mnogih drugih psihičkih poteškoća, čista i mirna savjest oslobođena krivnje i grijeha. I što je još važnije Isus nas može osloboditi naše krivnje jer je prolijevanjem svoje krvi i svojom smrću na križu uništio naše grijehe.

Biblija nas na više mjesta poziva da imamo čistu savjest. Sveti Pavao poručuje Timoteju: “Čuvaj vjeru i dobru savjest!” (1 Tim 1,19), te mu daje do znanja da Bog od nas očekuje da imamo “ljubav iz čistog srca, dobre savjesti i iskrene vjere” (1 Tim 1,5).

Uz poziv da imamo čistu savjest, ova nas biblijska zapovijed poziva da budemo kao djeca, da sačuvamo u sebi djetinju dušu, punu pouzdanja u Boga svoga Oca nebeskoga. Njemački pjesnik J. W. Goethe rekao je da su tri stvari iz neba ostale na zemlji. To su: zvijezde, cvijeće i djeca. Djeca su ono lijepo, dragocjeno i nevino što ovaj naš planet Zemlja posjeduje. Nasuprot Freudu koji je dijete vidio kao “polimorfno perverzno”, Isus je veoma volio i cijenio djecu te je pozvao svoje učenike i sve one koji ga žele slijediti da budu kao djeca. “Ako ne postanete kao djeca ne ćete ući u kraljevstvo nebesko.”

Kad su jednom Isusovi učenici branili djeci da dođu do Isusa, on im je tada rekao: “Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni, jer takvima pripada kraljevstvo nebesko” (Mt 19,14).
Djeci i onima koji imaju djetinju, a to znači, čistu, nevinu dušu, osigurano je kraljevstvo nebesko. Nadalje, biti kao dijete znači imati veliko pouzdanje u Boga kao svoga nebeskog Oca. Biti kao dijete u psihoterapijskom smislu znači ne brinuti se tjeskobno za mnoge stvari, nego shvatiti ono bitno i činiti ono što možemo, a sve ostao prepustiti Bogu s velikim povjerenjem u njegovu ljubav i brigu za nas.

7. Vjeruj u Boga i osmišljavaj svoj život prihvaćajući svoj križ!

Život čovjekov na Zemlji je borba, kaže mudri i prokušani Job. Najtežu borbu čovjek mora voditi sa samim sobom, sa svojim sumnjama i tjeskobama, svojim još neukroćenim strastima i neodgojenim emocijama, svojim požudama i svojim iluzijama. U osmišljavanju te borbe i cjelokupnog života najviše nam pomaže vjera. “Vjera je sila koja pobjeđuje ovaj svijet”, kaže sv. Ivan apostol.
Prava vjera otvara neograničene mogućnosti čovjeku koji svoju nadu stavi u Svemogućeg i dobrog Boga. “Sve je moguće onome koji vjeruje”, kaže Isus (Mt 9,23).

Snaga vjere nadilazi moć sugestije i autosugestije jer se u činu vjere aktiviraju sve čovjekove sposobnosti: njegov razum i srce, misli i emocije, tako da čitav čovjek vjeruje. Biblija nas skoro sa svake svoje stranice potiče na vjeru. Sveto Pismo je objava Božje ljubavi čovjeku, na koju on treba svojom vjerom odgovoriti. U Knjizi Brojeva čitamo riječi koje je Bog rekao Mojsiju: “Dokle će me taj narod prezirati? Dokle mi neće vjerovati unatoč svim znamenjima što sam ih među njima izvodio?” (Br 14,11). U susretu s bolesnicima Isus je postupao tako da je probudio u njima vjeru koju je onda nagradio čudesnim ozdravljenjem. “Ne boj se! Samo vjeruj” (Mk 5,36), rekao je Isus nadstojniku sinagoge čiju je kćer čudesno izliječio.

Uz aktiviranje vjere koja je nužno potrebna za ozdravljenje, osobi koja je u nevolji i koja traži pomoć potrebno je također pomoći da napusti iluziju kako život mora biti lagan i da prihvati istinu kako je život težak i kao takav nas izaziva da se u njega maksimalno uključimo, mudro rješavamo životne probleme, osmišljavamo ono što nam izgleda besmisleno i tako sebe izgrađujemo i ostvarujemo plan Božji s nama.

Isus nije došao na Zemlju da nas oslobodi svih križeva, nego da nas nauči kako ih treba prihvaćati i nositi. “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi” (Mt 16,24).

Križ je sve ono što nam je teško, a što ne možemo lako promijeniti. Križ je patnja koju trenutno osjećaš. Križ je bolest koja te spopala. Križ je briga koja te muči. Križ je žalosna vijest koju si čuo. Križ je nemoć da ostvariš svoje želje i svoje ciljeve. Križ je muka od koje ne možeš pobjeći. Križ su, često puta, drugi ljudi koji te ne razumiju ili te muče. Težina križa se osjeća i onda kada te svi napuste. Križ je duboko utkan u našu ljudsku narav i od njega se ne može pobjeći. Osoba koja se ne može s njime pomiriti, koja ga ne želi ili ne može prihvatiti jest infantilna, nezrela osoba koja bježi od stvarnosti.

Budući da je križ simbolički izražaj temeljne podijeljenosti u samom čovjeku, osoba koja ne prihvaća križ, ne prihvaća ni samu sebe. Križ nije, prije svega, nešto što nam je nametnuto izvana, nego je, mogli bismo reći, konstitutivni dio naše ljudske naravi. Tko ne prihvaća svoj križ, tj. tko ne prihvaća svakodnevne teškoće koje mu život donosi, nego ostane u iluziji kako sve mora biti onako kako on zaželi, a to je život bez križa, takva osoba postaje neurotičar. Neurotici su ljudi koji se bune što je život takav kakav jest, dakle težak, a ne onakav kakvog bi oni željeli da bude, tj. život bez križa.

Iako Pavao kaže da je križ izražaj Božje mudrosti, treba odmah reći kako križ nije konačni cilj. Bog je zamislio čovjekov život bez križa, ali je sam čovjek svojim grijehom unio u ovaj svijet i u svoj život križ. A Isus je onda želeći uništiti grijeh svijeta prihvatio taj križ koji je po grijehu ušao u ovaj svijet.

Križ je simbolički izražaj umiranja samome sebi koje je nužno potrebno proći da se u nama rodi novi, Božji čovjek koji će se u svemu slagati s voljom Božjom. Bog je po Kristu dokinuo svaki križ koji je pritiskao čovjeka na njegovu putu traženja istinske sreće. Bog će otrti svaku suzu s naših očiju i u Kraljevstvu Božjemu neće više biti ne samo nikakvoga križa, nego neće više biti ni smrti, ni starog svijeta, nego će sve biti novo i neizrecivo lijepo. Međutim, ulazak u taj čudesno lijepi Božji svijet bez križa, događa se prihvaćanjem križa na ovom svijetu. Kad se Isus približavao svojoj muci, rekao je: “Došao je čas da se proslavi Sin čovječji.”

Isus kao najbolji psihoterapeut želi nam pomoći da i mi slično reagiramo kad se na horizontu našega života pojavi neki križ. Kad nam se neka patnja i bolest približe i udu u naš život, Isus nam tada pomaže da se i mi snagom Duha Svetoga odvažimo i reknemo: “Došao je čas da se i ja proslavim.” Psihoterapeut koji pomogne osobi da se tako postavi pred križem, odnosno pred bolešću i patnjom, pa i samom smrću, najbolji je psihoterapeut.

8. Opraštaj da oslobodiš u sebi sile ljubavi!

Većina osoba koje zatraže psihološku pomoć opterećene su potisnutom agresivnošću, a počesto i nagomilanom mržnjom koja iznutra opterećuje psihu, ugrožava psihosomatsko zdravlje osobe te uzrokuje stvaranje osjećaja krivnje. Zato i svaka uspješna psihoterapija mora pomoći osobi da se oslobodi nagomilane agresivnost i mržnje i tako oslobodi u sebi prostor za pozitivne emocije kao što su ljubav, radost i nutarnje zadovoljstvo.

Mržnja sužuje ili čak ubija nutarnju slobodu duše, a istinsko oproštenje donosi pravi mir i radost ljudskom srcu koje je stvoreno za ljubav, a ne za mržnju.

Treba razlikovati emociju mržnje od emocije srdžbe. Gnjev, srdžba ili bijes kao intenzivna srdžba jest relativno kratko uzbuđenje osjećaja koje je svima poznato. Po naravi stvari, svaka nepravda bi trebala izazvati našu srdžbu i u tom smislu je dobro da osjetimo u sebi gnjev na nepravdu odnosno onoga tko je čini. Bilo bi žalosno i neljudski prolaziti pokraj nepravdi ili se pomiriti s nepravednim i grešnim strukturama društva i ne poduzimati ništa da se takvo nepravedno stanje promijeni.

Sv. Pavao kaže: “Srdite se, ali ne griješite” (Ef 4,26). Nasuprot srdžbi, stoji mržnja kao trajni duševni proces koji sa svoje strane stalno rada nove negativne procese i tako uzrokuje dugotrajni stres i napetost ugrožavajući zdravlje duše i tijela. Srdžba motivira osobu da mijenja nepravdu i grešne strukture, dok mržnja potiče na osvetu i nije joj primarni cilj vratiti pravdu, nego nanijeti novo zlo.
Isus nas poziva da mržnju nadvladamo ljubavlju. Isus nas poziva da ljubimo čak i svoje neprijatelje i da dobro činimo onima koji nas progone.

Oproštenje na koje nas Isus poziva treba biti učinjeno čitavim našim bićem. U Evanđelju po Mateju Isus nas poziva svatko od srca oprosti svome bratu (usp. Mt 18, 35). Autentično oproštenje je slobodno ili ga uopće nema. Ono ne može biti nametnuto niti iznuđeno. S tim u svezi sv. Pavao kaže: “Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!” (Kol 3, 13).

Na pitanje koliko puta treba oprostiti svome bratu, Isus odgovara da mu treba oprostiti sedamdeset puta sedam, što praktički znači uvijek. Isus je svjestan da je to ljudima, koji još nisu do kraja obraćeni, veoma teško. Istinsko oproštenje nije rutinska stvar, nešto što se svakodnevno događa. Ono je “skriveni cvijet koji se rascvjeta na temelju boli i pobjede nad samim sobom”.

Pa ipak, Isus ne odustaje od svoga zahtjeva da uvijek budemo spremni oprostiti onima koji nas uvrijede. Isus to zahtijeva jer nas svojom milošću koju primamo u svetim sakramentima za to osposobljava. Prema Božjem promislu, za ljubav, a ne za mržnju smo stvoreni, zato: “Oprosti da oslobodiš u sebi sile ljubavi” (Martin Gray).

9. Budi slobodan! Usudi se izgubiti vremeniti, kako bi postigao vječni život!

Kad god je Isus pozivao svoje učenike pa i ostali narod da budu siromašni, on ih je tada pozivao da budu slobodni. Tako njegove riječi “Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko” (Mt 5,3) mogle bi se s pravom prevesti kao “Blago istinski slobodnima, njihovo je kraljevstvo nebesko.” Samo je ono srce slobodno, koje još nije zarobljeno bogatstvom ovoga svijeta. Istinski slobodan čovjek ne zgrće sebi prolazna blaga, nego svim silama čuva svoju neumrlu dušu za nebeske radosti koje je Bog obećao i pripravio istinski slobodnim ljudima.

Tko nije do kraja slobodan i tko nema vjere, ljubomorno čuva svoj život pod svaku cijenu. A tko je istinski slobodan i tko ima prave vjere, taj je spreman žrtvovati i svoj ovozemaljski život kako bi zadobio onaj vječni, neprolazni. Poziv na slobodu i spremnost da radi Isusa izgubimo i vlastiti život, Isus je izrazio sljedećim riječima: “Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga. Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?” (Mt 16,25-26).
Sloboda je najveći dar što Višnji Bog nam je dao, pjeva zanosno o njoj nas veliki pjesnik Ivan Gundulić.

Sloboda je duboka čežnja i potreba ljudskog srca. O slobodi robovi sanjaju, a pjesnici o njoj zanosno kliču i pjevaju. Sloboda je vrijednost koja daje dostojanstvo i snagu svim drugim krepostima. Ono što je učinjeno u slobodi i ljubavi ostaje za vječnost. Nažalost, čini se da je puno onih koji slobodu ne shvaćaju ozbiljno, koji je doživljavaju kao mogućnost da čine što se njima prohtije. Neki shvaćaju slobodu kao potpunu neovisnost o Bogu.

Prema Bibliji, to je potpuno izobličenje slobode. Izvor slobode je sam Bog, prema tome, što je čovjek bliže Bogu, što više ljubi Boga, on je samim tim i slobodniji, odnosno on pokoravajući se Bogu, postaje još slobodniji. Ovu istinu je na izvanredno lijep i uvjerljiv način izrazila Majka Yvonne-Aimee de Malestroit: “Bogu ćemo prikazati svoju volju, svoj razum, svoju inteligenciju, cijelo naše biće po rukama i po srcu Presvete Djevice. Tada će naš duh posjedovati onu dragocjenu slobodu duše kojoj su potpuno strani tjeskobna napetost, žalost, depresija, prisila, skučenost duha. Plovit ćemo u predanju, oslobađajući se sebe samih da bismo se vezali uz Njega, Beskrajnog.”

Duh Sveti donosi slobodu i zato je važno osigurati sve uvjete da Duh Sveti djeluje u duši. Svjesni egoizam i grijeh ugrožavaju djelovanje Duha Svetoga u duši svakog čovjeka. Priznanje vlastitih grijeha, što se može nazvati i životom u istini, te iskreno kajanje za uvrede koje smo nanijeli Bogu i bližnjemu, otvaraju dušu Duhu Svetome koji povećava njezinu slobodu te razlijeva u nju ljubav Božju.

Ljubav i to ona božanska u najvećoj mjeri usrećuje čovjeka, a takve ljubavi nema bez istinske slobode u kojoj se osoba odlučuje za Boga i vrši njegovu volju. Svako umiranje sebi, odnosno svojoj sebičnosti, povećava slobodu duše i omogućuje joj doživljaj autentične Božje ljubavi. Sloboda daje vrijednost ljubavi, a ljubav je uvjet za sreću. Sretan je onaj koji u slobodi nesebično ljubi. Da bi čovjek mogao tako ljubiti potrebno je da najprije vjeruje da je on sam već prije od Boga upravo tako voljen.

10. Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga i nećeš se morati ničega bojati!

Čovjek je stvoren iz ljubavi Božje. Mi postojimo samo zato što nas Bog voli i što nas je On htio imati. Lijepo kaže prorok Jeremija: “Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh.” Ja postojim jer me Bog voli. A on me voli jer je tako hoće, to njegova radost. Sve što Bog čini, to čini iz svoga uvjerenja da je to najbolje i to i jest najbolje. Bog je apsolutna mudrost i zato ništa ne može biti mudrije ni bolje od onoga što sam Bog čini.

Bog u kojeg mi kršćani vjerujemo jest Ljubav sama. Sveti Ivan apostol kaže: “Tko ne ljubi nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav” (1 Iv 4,8). Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu. Ljubav je najveća i radi toga što smo mi u konačnici stvoreni jedino za ljubav i što će ljubav biti naša jedina dužnost kroz čitavu vječnost. U ovome svijetu su potrebne: vjera, nada i ljubav, ali, najveća je među njima ljubav, jer ona ostaje za čitavu vječnost, dok vjera smrću prestaje i prelazi u gledanje Boga, kao i nada što će proći kad jednom ugledamo Boga licem u lice. Jedino će ljubav i tada ostati, ona je vječna, nikada proći neće.

Zato je i naša jedina dužnost na ovome svijetu naučiti autentično ljubiti. Kako ćemo to ostvariti? Treba najprije imati na pameti riječi svetog Ivana apostola u kojima on kaže: “Nismo mi ljubili Boga, nego je on prvi ljubio nas.” Treba dakle najprije povjerovati u ljubav Božju u svome životu i onda svojom ljubavlju odgovoriti na Božju ljubav. Kakva treba biti ta naša ljubav kao odgovor na Božju ljubav opisao nam je sveti Pavao u svome himnu o ljubavi. On kaže: “Ljubav je strpljiva, velikodušna, dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.” Prava ljubav nikada ne prestaje.

U trinaestom poglavlju svoje prve poslanice Korinćanima Pavao donosi glasoviti himan ljubavi. To je nešto najljepše što je o ljubavi rečeno i zapisano u svjetskoj književnosti. Pavao najprije govori da čovjekov život nema smisla ako u njemu nema prave ljubavi. Pa i onda ako bi netko imao silnu vjeru da njome brda premiješta, a ljubavi ne bi imao, ništa mu to ne bi koristilo za osobnu sreću i vječno spasenje. Kad bi imao sve moguće znanje i darove prorokovanja, a ljubavi ne bi imao, bio bi mjed što ječi i cimbal što zveči, kako se to Pavao slikovito izražava. Potrebno je doduše imati i vjeru i pravo znanje, ali to još nije dovoljno, ako ljubavi nema.

Zanimljivo je da Pavao na prvo mjesto stavlja oznaku strpljivosti. Ljubav je strpljiva. Bog je strpljiv s nama, zato i mi moramo biti strpljivi i sa sobom i s drugima. A to nije lako. Poznato je da su neurotične osobe jako nestrpljive. Htjele bi imati sve i to odmah. Što je osoba zrelija i izgrađenija, ona je strpljivija i sa sobom i s drugima. Koliko bi se brakova moglo spasiti da su supružnici imali više autentične ljubavi koja zna biti strpljiva, koja zna i hoće podnositi drugoga.

Na koncu postavimo sebi najvažnije pitanje, a to je kako je moguće imati takvu ljubav o kojoj govori sv. Pavao? Je li to čovjeku moguće? Isti Pavao nam svjedoči da je to moguće, ali pod ovim uvjetima: treba imati srce koje se kaje za svoje grijehe i koje ima jaku vjeru. Naime, “Ljubav je Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan”, a Duh Sveti se daje prema mjeri veličine vjere i čistoće srca. Čisto srce i jaka vjera privlače Duha Svetoga koji onda božansku ljubav razlijeva u naša srca. Samo je tako moguće imati velikodušnu ljubav koja nikad ne prolazi.

Sveti Ivan apostol kaže da autentična ljubav pobjeđuje svaki strah, pa tako i strah od smrti, jer “straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah” (1 Iv 4,18).

Zaključak

Isus Krist, Sin Božji koji je postao čovjekom, za nas je Spasitelj svijeta. Došao je na svijet da objavi ljudima potpunu istinu o Bogu i o čovjeku. Svojom smrću na križu pomirio je ljude s Bogom i svojim uskrsnućem ušao u slavu Oca Nebeskog gdje je pripravio mjesto svima koji mu povjeruju i pođu njegovim putem.

Za vrijeme svoga zemaljskog života liječio je ljude od raznih bolesti iako cilj njegova utjelovljenja nije bio u tome da liječi ljude od njihovih bolesti ni da u potpunosti ukloni patnju iz njihova života. Također nije došao ni zato da provodi uspješnu psihoterapiju neurotičnih i psihotičnih pacijenata iako je svojim djelovanjem, svojim riječima i gestama unosio u ljude mir, a udaljavao tjeskobu i strah.

Drugim riječima, Isus je najbolje znao da je čitav čovjek djelo Božje i da čitavog čovjeka treba spasiti. Zato njegove riječi i njegova djela dotiču čitavog čovjeka: njegovo tijelo, dušu i duh. Svojim naukom i svojom milošću Isus želi učiniti ljudima život ljepšim i boljim već ovdje na ovome svijetu.

Zato su njegovi savjeti i njegove zapovijedi najbolji primjer uspješne psihoterapije koja želi čovjeka osloboditi od infantilnih iluzija i staviti ga u borbu svakodnevnog života u kojoj može i mora pobijediti kako bi već ovdje na zemlji bio istinski sretan.

Isusova psihoterapija nas uči i potiče da najprije pobijedimo sebe, još bolje, da umremo sebi kako bismo kao novi, posve Božji ljudi, uživali istinsku sreću i život u izobilju Božjeg mira i radosti, ne samo u vječnosti, nego i u ovoj “suznoj zemaljskoj dolini”.

Tekst: p. Mijo Nikić SJ

Foto: pixabay.com

Kako na ispravan način tugovati?

Koliko nam je kad tugujemo zbog nekoga uistinu žao te osobe, a koliko samih nas? To prevažno pitanje s kojim se tijekom cijelog života susrećemo skoro pa svakodnevno u različitim situacijama, u svom je članku obradio Mario Bernardić na internetskom portalu za teme iz popularne teologije, filozofije, psihologije i ostala društvena zbivanja i znanosti Poptheo. Sa željom da vam bude od pomoći, ali i da se okoristite i drugim člancima tog portala prenosim članak u nastavku:

Svatko od nas je centar svoga svijeta i svatko od nas je nesumnjivo najbliži sam sebi. To je jednostavno tako, i tko to ne priznaje ili je lažov ili je iskreni ali posve nerealni romantik.

Tu posvemašnju životnu bliskost sa samim sobom je vrlo važno na vrijeme detektirati i prepoznati. Na taj način čovjek može bolje shvatiti neke specifične životne probleme s kojima se neminovno susreće, ali ujedno i pronaći rješenje za njih.

Suočavajući se s teškom bolešću, a na kraju i smrću oca za kojeg sam bio jako vezan, počesto me je znala potresti jedna uznemirujuća misao, ali koja se na kraju ispostavila kao pomažuća i duboko katarzična: Koliko mi je zapravo u cijeloj situaciji žao njega, a koliko samog sebe!?

Zbilja je nevjerojatno s kojom lakoćom čovjek u takvim situacijama pobrka samosažaljenje za iskrenu tugu:

• Tjeskoban si jer ostaješ bez pouzdane osobe koja te je stvarno nesebično i iskreno voljela;

• Još više (i zapravo najviše) si tjeskoban zbog osjećaja vlastite nemoći! Pomogao bi, spasio bi ga, a ne možeš. No opet, differentia specifica se kreće oko jednog suptilnog egzistencijalističkog detalja: Je li ti žao što MU ne možeš pomoći, ili ti je žao što mu TI ne možeš pomoći? Što će reći, možda zapravo i nisi toliko tužan što mu ne možeš pomoći, nego zato što su sve tvoje grandiozne ideje o samom sebi ostale bez ikakvog temelja i na kraju pale u vodu. Ono, konačno shvaćaš da osobnim mitovima nema mjesta … najobičniji si krhki čovjek, i to je to. A to itekako boli…

• Tjeskoban si također jer ti je poremećena dnevna rutina, poremećeni planovi za posao i odmor.

• Neki ljudi se u ovakvim trenucima mogu čak osjetiti i izdanima od strane dragog bolesnika

• Na kraju, tjeskoban si jer se puno sekiraš zbog svega ovog prethodnog.

Ipak, na koncu shvatiš da rješenje postoji, i ono se upravo kreće oko spomenutog izbora: samosažaljenje ili iskreno žaljenje!? Ako ti je nekog stvarno žao, onda se moraš fokusirati na njega, a ne na sebe. Pokušati učiniti što se može da toj osobi u njezinoj patnji bude koliko toliko lakše.

Iznenađujuće ili ne, tu se čovjeku počinje vraćati mir, radost i osjećaj moći. Jer to i jest zapravo istinska moć: izdići se iznad svog malog svijeta i vlastitih briga te zauzet se malo i za onaj tamo neki drugi svijet!

Sasvim normalna nakana sasvim normalnog pokojnika

Kako u bolesti tako i u smrti, čovjekov najveći neprijatelj nije gubitak drage osobe nego opet ono samosažaljenje. Tome govore u prilog i one neke uobičajene domaće rustikalne naricaljke:

Oj joj, kuku mene joj!
Dakle, kuku je MENE a ne NJEGA!
Što MI ga uze Bože – joj!?
Dakle, ne: Što ga uze, nego što ga MENI uze?
I na kraju ono posve dramatično: Otvori se zemljo, progutaj MEEEE!

Rekli bi smo, to je to – čista suština strahote sprovoda drage osobe: Čovjek je u napasti da to shvati kao svoj vlastiti sprovod, a ne ono kako stvari doslovno stoje – da je to sprovod drage osobe!

Rješenje je opet slično kao u prethodnom slučaju. Ukoliko se fokusiramo na osobu koju smo izgubili, a ne na svoju osobnu pogođenost, sve će biti u redu. Preplavit će nas misao da ta osoba zaslužuje da je ispratimo svečano i dostojanstveno, kao što je i zaslužila.

Stvari stoje slično i za onaj period nakon smrti. Naime, uvijek se treba pitati što bi dragi pokojnik želio za nas? Da smo tužni, očajni, autodestruktivni, da završimo sa životom? Nema nikakve šanse! Tako nešto bi nam mogao poželjeti samo ljuti neprijatelj, a zbog njegove se smrti ionako nikad ne bi ni žalostili.

Tko nas je uistinu volio, on bi sada svakako želio da budemo sretni, zdravi, radosni, ispunjeni, da živimo dalje i napredujemo u životu! Ako smo i mi stvarno za života voljeli tu osobu, zašto onda ne ispoštovati tu njezinu nakanu? To je ujedno i jedina mogućnost ljubavi, sve ostalo je samoljublje i samosažaljenje!

Subjektivni i objektivni pakao

U istočnoj kršćanskog teologiji danas je dosta česta teza da jedan objektivni pakao zapravo ni ne postoji, jer Bog koji je sama ljubav, dobrota, milosrđe i vjernost takvo mjesto svakako ne bi ni mogao prirediti za svoja ljubljena stvorenja. Tome nasuprot, postojao bi jedino subjektivni pakao. To bi značilo da se neki ljudi za života toliko zakopaju u vlastito samoljublje i samosažaljenje da se na taj način mogu čak i trajno isključiti iz realma objektivne univerzalne Ljubavi.

Inače, ova teza je zanimljivo i bajkovito prikazana u filmu novozelandskog redatelja Vincenta Warda „Ja ću budan sanjati“ (What Dreams may come) iz 1998. Reklo bi se, preporučljiva lektira za svakoga u današnjem vremenu posvemašnje tragike sebičnosti i samodopadljivosti…

Na samom kraju, slično moguće vrijedi i za svaki drugi rastanak u životu: prijateljski, ljubavni … Kako god, samo iskrena tuga može izliječiti gorko samosažaljenje, samo prava ljubav može izliječiti samoljublje.

Napisao: Mario Bernadić

Izvor: http://poptheo.ba
Foto: pixabay.com

Za koliko smo spremni „prodati“ čovjeka?

Rječica koja me nekoliko dana prije svojim glasnim žuborom razbuđivala dok sam ispijao jutarnju kavu prije posla na balkonu stana u blizini povijesnog češkog grada Hukvaldy-a, sada je opustjela i ostao je lahor. Vrativši se s posla jednog popodneva odlučio sam se na šetnju. Nekako sam se lijepo osjećao uz nju, gledajući njezino stjenovito korito crne boje, stijene kojeg kao da su pobjegle iz teškog zarobljeništva Tatra. Nadjenuo sam joj i ime – Mirna. No, neću Vam opisivati kako sam se ja „zaljubio“ u Mirnu, nego ono što sam tog popodneva „čuo“ iz njezina mrmora. Pričali smo o našim domovinama, ljubavima, radostima i tugama.

Zaustavili smo se na ljubavi, jer očito je tema ljubavi u našoj ljudskoj stvarnosti najprisutnija tema koju čovjek otkriva cijelog svog života, poučava i biva poučen i koju čovjek ne može dohvatiti. Pričala mi je Mirna o svojoj ljubavi prema jednom kamenu na koji je naišla probijajući si svoje korito. Pričala mi je kako je krut u svojem nerazumijevanju njezinog nemirnog duha koji se ne želi zaustaviti na jednom mjestu, nego želi ići što dalje, otkrivati nova prostranstva pripovijedajući im o tamnim i visokim šumama Tatra, legendama i bajkama koje se vežu uz njih.

Pričala mi je i o nepovjerenju koje raste između nje i tog njoj dragog kamena unatoč tome što ga ona nikad, pa i u vrijeme najvećih suša nije ispuštala iz svojeg zagrljaja. Mnoge njezine riječi nisam najbolje razumio, a neke nisam ni čuo jer me svojim umirujućim tonom glasa uspavala, vratila duboko u prostore mene samoga… Sjetio sam se mnogih lica, proživio ponovno mnoge događaje i nisam ni primijetio da smo daleko odmakli i da se već polako na nebu naziru zvijezde, a na horizontu obrisi starog grada Hukvaldy - a.

- Moram se vratiti – prekinuo sam njen mrmor koji se tokom šetnje pretvorio u lahor.

- Možda se jednom sretnemo, ako ne ovdje onda ćeš me ti posjetiti u kiši – završio sam svoj oproštaj. Vraćao sam se putem koji nije vodio uz rječicu razmišljajući o prijateljstvu i o njemu bih htio napisati nekoliko riječi. Sve više vjerujem da čovjek ne može imati puno prijatelja, i to ne zbog nedostatka dobrih ljudi, nego zbog toga što je prijateljstvo zapravo ljubav prema drugome u svim njegovim životnim situacijama, što naravno svi znate, i što iziskuje mnogo truda, odricanja i rada na sebi.

Dakle, cijena prijateljstva je velika, no kao što svako dobro rađa dobrim, tako je i prijateljstvo neprocjenjivo bogatstvo. Pitanje koje sam si postavio bilo je – za koliko smo spremni odreći se čovjeka? Nažalost, ponekad je ta cijena jako mala i spremni smo se odreći osobe, naglašavam osobe, zbog, recimo, karijere, malo taštine, zbog njegovih pogrešaka…

No, odreći se osobe!? Ja bih to nazvao grijehom. Zapravo, to je najveći grijeh – okrenuti leđa čovjeku, prezreti ga, jer time preziremo i Boga. No, vratimo se prijateljstvu. Osobno, ne znam postoji li novac koji bi mi mogao zamijeniti smisao za humor jedne moje prijateljice, ili način na koji me ona znade izgrditi.

Ili ispijanje kave u društvu jednog mog prijatelja i komentiranje naše političke scene sve tamo od lokalnih političara do političkih prvaka. Pa ipak? Mi ljudi smo čudnovata bića – tako uzvišeni, a tako krhki…

Za koliko ste Vi prodali svoje prijatelje? Samo pitam, a ne prozivam. Jedan od najblesavijih načina za odreći se čovjeka, po mojem mišljenju, jest kad to činimo u ime vjere, „božanskih zakona i propisa“, jer on ne slijedi uzuse ponašanja koje recimo propisuje vjerska zajednica kojoj čovjek pripada.

To je licemjerje koje se, siguran sam, gadi i samom Bogu i koje je u totalnoj suprotnosti i najveća izdaja Otajstva Križa. No, ovo nije osuda, nego pokušaj propitkivanja naših ustaljenih obrazaca ponašanja. Zanimljivo mi je recimo ćuti naše „kršćanske djevojke i mladiće“ kad kažu da su morali prekinuti vezu, čak i dugogodišnju, jer im dečko ili djevojka baš ne slijede neke vjerske norme ili ih samo pozitivno-kritički propitkuju. Iskreno, ne razumijem to. Odreći se čovjeka kojeg voliš, koji ti je srcu drag?

No, ja svašta ne razumijem. Iz svega rađa se pitanje – ne odričemo li se čovjeka jer, zapravo, ne želimo priznati svoju sebičnost, licemjerje, lijenost? Hm… Ja ću prvi priznati da je to tako, a vi se ne morate složiti sa mnom……prije nekoliko dana sam se ujutro vozio na posao kad je počela blago poput lahora i mrmora padati kiša. Pomislio sam da bi to mogla biti Mirna pa sam se zaustavio, izišao iz automobila, prisjetio se naše šetnje, smijeha zbog ne sporazumijevanja, njezinih „očiju“ u kojima su tuga i radost bili istovremeno prisutni…

Sreća se sastoji od „sitnica“. Prijateljstvo je „izvor“ takvih „sitnica“. Uostalom, ako je Bog platio cijenu svog prijateljstva s čovjekom vlastitom smrću moramo se zapitati kako možemo prodavati jedni druge zbog gluposti… Čovjek je čovjeku dar, a ne vuk….

Napisano u ljeto 2008. godine.

Foto: pixabay.com

Zašto se bojiš?

„Vidiš ovega Čoveka gore. To ti je moj Prijatelj. On me nikad nije zapustil. I kad su mi svi drugi obrnuli pleća (leđa), On je bil tu uz mene“ – znao mi je reći tata pokazujući mi na sliku Isusa u molitvi na Maslinskoj gori. Nikad nisam posumnjao u to njegovo svjedočanstvo.

Kao malome bilo mi je izuzetno zanimljivo gledati tog tatinog Prijatelja, tako moćnog i tako vjernog. Slušajući tatu poželio sam i sâm imati tog istog Isusa za prijatelja. Jer, tko od nas ne treba prijatelja i tko od nas ne bi htio imati za prijatelja nekoga tko nas se ne bi nikad odrekao?

Neki cijeli život provedu a da ostanu sami, bez iskustva istinskog prijateljstva. Potreba da budemo prijatelji i da nam se bude prijatelj dio je naše biti, onoga što jesmo, što nas čini čovjekom.

Danas kad se sjećam te slike mog umornog oca koji mi govori o svom Prijatelju Isusu, pitam se hoću li i ja jednom moći posvjedočiti svojem djetetu o Božjoj vjernosti i Njegovoj beskrajnoj očinskoj ljubavi?

Hoće li moje dijete slušajući me kako govorim o Bogu, imati onako jasan osjećaj Božje prisutnosti kakav sam ja imao gledajući u izmučeno Isusovo lice na slici njegova smrtnog straha na Maslinskoj gori? Nadam se. Vjerujem u to. U Božju vjernost ne sumnjam, ali uvijek iznova plašim se sebe i svoje krhkosti.

Jer, ljudska krhkost bez Boga je poput pepela na vjetru. U opasnosti da bude raznesena u tisuće pravaca. I nije da Bog ne može zacijeliti sve rane i skupiti u cjelinu razasutu sliku ljudske duše. On to neprestano čini. Problem je što čovjek sa svakom novom ranom, sa svakim novim danom u kojem odbija Božji poziv i Njegovu ispruženu ruku, gubi iz vida sliku Doma kojem pripada.

Ta slika postaje sve mutnija dok je u potpunosti ne zatamni mučna praznina tame. Tada mjesto nade preuzima strah i razorni osjećaj besmisla do želje za vlastitim nestajanjem. A mnogi od njega pate. Nema čovjeka koji se nije s njim susreo u nekom obliku, budio znojan u noći ili plakao od boli odbačenosti i samoće. Nema ga.

Ne znam za vas, ali ja volim putovati vlakom. Doduše rijetko to činim, ali stvarno, to mi je poseban gušt. Obećao sam si da ću jednom u životu u zimi otputovati vlakom u Pariz. Ne znam točno kad se ta želja javila u mojoj glavi, no znam da je to bilo za vrijeme srednje škole kad sam znao u slobodno vrijeme otići na glavni kolodvor gledati dolaske i odlaske vlakova i lica putnika.

Zvuči pomalo uvrnuto, ali takvi su srednjoškolci. Na pamet im padnu svakojake ideje. Nije ni čudno. Obično srednja škola označuje odlazak u neko udaljeno mjesto, početak samostalnog puta, prvih samostalnih koraka.

I obično roditelji proživljavaju prave drame zbog odlaska njihove curice ili njihova dječaka u veliki grad. Ponekad u tom strahu pretjeraju, no tko im može zamjeriti zbog toga što vole svoje dijete.

Sigurno se pitate zašto sam skrenuo temu na vlakove. I ja bih se to pitao. Kao što se pitam – kako to da se ne bojimo sjest' na vlak i prepustiti svoj život u ruke nepoznatog strojovođe i kvalitete pruge, a bojimo se svoje živote prepustiti u ruke Bogu?

Jer imamo povjerenja da ćemo sretno stići na cilj koji smo si zadali – odgovorit će netko. I argument stoji, ali zašto nemamo povjerenja u Boga da ćemo sjedajući na vlak kojim On upravlja stići do cilja kojem svatko od nas stremi – ispunjenog i sretnog života?

Možda zato jer Bog ne želi da čovjek bude poslušan putnik koji će spavati i dosađivati se dok On upravlja vlakom našega života? Možda zato jer Bog od nas traži da zajedno s njime sudjelujemo u kreiranju pruge našega života?

Možda zato jer Bog poput svakog oca želi da njegovo dijete osjeti čar upravljanja velikim i zahtjevnim vlakom života? Možda zato jer nas je Bog zamislio kao slobodna bića? Možda jednostavno zato jer nas voli?

Puno tih možda. Moram priznati, da ne bih mogao zamisliti postojanje u kojem bih morao samo slijepo slušati naređenja i biti poput robota bez vlastite volje. Biste li vi to voljeli? Sumnjam. I onda zar naš Bog nije divan? I prije nego mi imamo povjerenja u Njega, On ima povjerenja u nas. Uvijek je tu. Naš Bog je baš faca!

P. s. Ne bojte se s Bogom ukrcati na vlak vašega života. Čekaju vas dionice magle, snijega, gromova i oluja, ali i dionice rajskih pejzaža, svježeg planinskog zraka, modrine jezera, rijeka i potoka, čarobnih svitanja i zalazaka sunca.

Bit će trenutaka kada ćete se umoriti. Tad će Bog preuzeti upravljanje vlakom dok se vi ne naspavate, ne bojte se prepustiti mu upravljač. Ta On je arhitekt svega. Sve savršeno poznaje i sigurno neće stisnuti neku krivu tipku.

Ukratko, očekuje vas nezaboravna avantura ispunjena srećom i smislom. Ako mislite da ste na svoj životni put već krenuli sami i da ste zaboravili pozvati Boga, vjerujte da se On ukrcao i bez vašeg poziva. Znate kakvi su mame i tate. Ne mogu bez nas.

Kolumna objavljena pod naslovom: Vlakom do Pariza

Napisano 26. rujna 2013.

Foto: pixabay.com

Vječnost u suzama starca koji je pao

On je samo pao. Teškim je riječima ponavljao – jao. Potrčao sam da mu pomognem. Nikad mi nije bilo teško dosad kad bih vidio krv. Danas jest. Liptala je iz nosa. Dotrčala je i jedna žena. Pomogli smo mu da si sjedne. Jednom je rukom bio oslonjen na asfalt u drugoj je još držao štap. Grčevito. Došao je do nas i vozač autobusa, pozvao je hitnu. Preko puta kafić, puna terasa ljudi – gledaju, ali se ne miču. Nije za osudu.

Nitko ne voli nesreće, ne voli patnju, ne voli krv.

Prilaze još dva muškarca. Vodimo ga na obližnju klupu. Dolazi ubrzo i hitna. Pitaju ga jel' se čega sjeća? Odgovara da ne, i plače. Kao malo dijete. Taj starac koji me nekako licem podsjeća na mog pokojnog tatu. Takav sam plač znao vidjeti na njegovom licu. Nekoliko puta kad mu je bilo izrazito teško te je mislio da će umrijeti. Pitam bolničarku trebam li još ostati i na njezin odgovor da ne trebam, bježim s mjesta događaja. Stvarno mi je bilo mučno.

U meni pomiješani osjećaji, tisuće pitanja, a svima isti nazivnik – smrt. Molim u sebi za svog tatu i žurim zaokupiti se poslom. Odrađujem posao i sjedam pisati kolumnu. Pitanja još stoje, a svima isti nazivnik – smrt.

Ta naša grozna sestrica o kojoj ne volimo razmišljati, a susret s kojom znamo da će se jednom morati dogoditi. Kako će to biti? Hoću li biti starac ili se možda sretnemo prije? Ne znam. Bog, vjerujem to čvrsto, drži naše dane kao najdragocjenije blago na svom dlanu.

Da, najdragocjenije, jer može li Otac ne voljeti svoje dijete? Može li ne patiti s njime?

Postavljam si pitanje imaju li smisla bitke koje vodim, koje sam vodio i ne bih li možda morao neke stvari korigirati u svom životu? Možda da ubuduće biram bitke, ne koje mogu dobiti, nego koje imaju smisla?

One, nakon kojih ću, bez obzira bio poražen ili pobjednik, uspravna čela zagledati se u svoje lice u ogledalu, i u svojim očima vidjeti mir?

Da, te bitke treba birati, a kloniti se svega što nema vrijednost, što je besmisleno u utrci s vremenom koje ljudsko postojanje u ovoj zemaljskoj stvarnosti uokviruje u odgovor na jedno jednostavno pitanje - zašto?

Zvoni telefon. Čujem majčin glas. Baš me obradovala. Kao da je znala da joj se dijete muči s teškim pitanjima. Da, majke znaju. One osjećaju. Otkucaji djetetova srca koje se stapalo u simfoniju života s otkucajima njezina srca, ne kidaju se.

Nadilaze zapreke prostora i vremena. Ta čudesna tajna života ne može se opisati, ostaje izazivati ljudski um, ostaje kao zadnja brana pred napadima sebičnosti pod kojom je čovjek kadar pogaziti i pohuliti na sve što je sveto i vrijedno.

Iako, ponekad se dogodi da i tu prepreku čovjek opsjednut moćju pregazi kao da se radi o nećemu beznačajnom. A možda baš zato, iz prezira prema životu i Onome tko je rekao da bude. Jer kako shvatiti industriju smrti koja danas vlada svijetom?

Kako shvatiti tolike klinike za ubijanje najnevinijih – onih čije srce još tka zajedničku simfoniju života s majčinim i pod majčinim srcem? Kako shvatiti tu bezdušnost kojom oni koji su se zakleli da će braniti život pod svaku cijenu, doktori, trgaju dio po dio malenog ljudskog bića, ili ga nastoje uništiti kiselinom u majčinoj utrobi?

Kako shvatiti taj sotonski smrad koji šire tzv. „filantropi“ koji su svoje bogatstvo stekli na patnji malenih kroz bezdušno iskorištavanje radnika, kroz kriminal, prevaru i zločin, a koji danas te iste Judine, krvave, sotoni posvećene novce troše ne bi li mu prinosili žrtve kroz poticanje i financiranje ubijanja najnevinijih?

Nemoguće je to shvatiti. Kao ni naš muk kojim sudjelujemo u tome svaki put kad na izborima dajemo glas političarima koji se zalažu za ubijanje nerođenih ili onima koji, iako su mogli zaustaviti to bezumlje, nisu iz čiste sebičnosti i brige za svoj položaj dokinuli taj zločinački zakon još iz bivše totalitarne države.

Smrt. Naša sestrice smrti, ponekad ti se čak i radujem kad suočen s patnjom ne znam naći odgovor na tvoj smisao. Znam da je pogrešno što te poistovjećujem s pravdom, jer ti ne izričeš konačan sud, samo prozivaš i opominješ, no takvi smo mi ljudi.

Naša misao ne može dokučiti Vječnost, pa je onda sklona držati se svoje logike, živjeti pretvarajući se kao da Vječnosti nema i da je samo iluzija. A nije! Danas sam ju opet vidio! U suzama starca koji je pao.

Objavljeno: 6. lipnja 2014.

Foto: pixabay.com

Prema civilizaciji ljubavi

Svaki sedmi čovjek na zemlji je gladan! Tu strašnu rečenicu sam pročitao u jednom internetskom članku koji podsjeća da se danas 16. listopada obilježava Svjetski dan hrane. Članak iznosi niz zastrašujućih podataka, pa tako prema podacima UN-a svaki sedmi čovjek na svijetu ne zna hoće li imati dovoljno hrane da preživi dan, više od 900 milijuna ljudi u svijetu gladuje, a dvije milijarde su pothranjene.

Od toga broja čak 165 milijuna čine djeca koja zbog pothranjenosti nikada neće dostići svoj puni fizički i kognitivni potencijal. S obzirom na to da istraživanje nije u potpunosti obuhvatilo sve zemlje i realno stanje, brojke su zapravo još gore.

S druge strane neki dan sam pročitao članak o raspodjeli moći u svijetu baziran na istraživanju koje je proveo Credit Suisse, a koje pokazuje kako 32 milijuna ljudi, odnosno 0,7 posto svjetske odrasle populacije, kontrolira 98,7 bilijuna dolara ili oko 41 posto svjetskog bogatstva nasuprot 3,2 milijarde ljudi, odnosno 68,7 posto svjetske odrasle populacije koja kontrolira samo tri posto svjetskog bogatstva, ili oko 7,3 bilijuna dolara.

Kako je to moguće? Nešto očito ne štima u svjetskom poretku kakav je na snazi. Toliko se priča o velikom napretku ljudskog roda, ljudskim pravima, humanizmu i drugim uzvišenim idealima, a stanje je sve gore.

Zapravo, ne bismo pogriješili kad bismo zaključili da se današnji poredak u temelju nimalo ili vrlo malo razlikuje od pradavnih vremena kada je zakon jačega bio jedini zakon i kada je najvažnije bilo ugrabiti što veći komad u raspodjeli ulovljene divljači. Pritom nisam siguran da u ta tzv. primitivna vremena nije bilo više ljudskosti, nesebičnosti i solidarnosti nego je to ima danas u tzv. modernim vremenima.

„To je nama naša borba dala!“

Stara je to komunistička parola koju bih znao kao dječak čuti kad bi se u jesen muži našli u staroj žgujarnici (tak se u mom zagorskom kraju naziva prostorija ili koliba za pečenje rakije). Kao i danas, i u to doba druga Tita, koje danas mnogi nostalgično zazivaju kao vrijeme u kojem su tekli sami med i mlijeko, bilo je korupcije, nepravde i teško se živjelo.

Tko je bio u partiji taj je dobro prošao, a oni koji nisu, u te su spadali muži iz žgujarnice, ti su životarili. I tada je malena šačica pojedinaca (iz komunističke partije) kontrolirala kao i danas, većinu bogatstva. Sjećam se kakve su to žestoke rasprave bile. Na kraju rasprava uvijek bi netko ironično zaključio – to je nama naša borba dala. Što bi u prijevodu značilo – tko nam je kriv što se ne znamo snaći, što se nismo upisali u partiju, što u konačnici držimo do nekih vrijednosti koje su nespojive s trendovskim ideologijama.

Ta mantra aktualna je i danas. I služi kao neoborivi argument u raspravi i zahtjevima naroda da oni koji su na vlasti moraju služiti svome narodu. Slušati ga i boriti se za njegovo dobro. Samo što se to više ne kaže – to je nama naša borba dala, nego – mi imamo izborni legitimitet!

Koja perverzija. No, što se čovjek ima čuditi. Dok je god povijesti i ljudi pred svakim pojedincem naći će se taj izazov.

Biti ili imati?

Vječita čovjekova dvojba. No, zašto se ne bi moglo i imati i biti? Zar ne postoji nikakva alternativa ovakvom svjetskom poretku u kojem podivljalo tržište nemilosrdno gazi sve pred sobom, dehumanizira svijet i čovjeka?

Zagovornici ovog divljeg kapitalizma u kojem je slobodno tržište jedina svetinja u koju nitko ne smije dirati, a napose ne država, služe se argumentom da je pojedinac najproduktivniji ako mu se otvori prostor djelovanju, ako ga se ne ograničava. I u pravu su da je privatno vlasništvo izvrstan motivator, ali ostaviti tržište bez ikakva nadzora vodi u anarhiju.

U stanje džungle u kojem je jedini zakon onaj - zakon jačega i sva su sredstva pritom dozvoljena. Onda ne čude podaci o stanju raspodjele moći u svijetu. Onda ne čudi ni činjenica da uglavnom sve razvikane tvrtke sa zapada svoje proizvode stvaraju na posve neljudski način i u posve neljudskim uvjetima za radnike. Najčešće na Istoku.

A onda te iste proizvode prodaju na zapadu za vrtoglave cifre. I da perverzija bude veća, svi ti super bogati i ugledni vlasnici zapadnih kompanija imaju neke humanitarne zaklade preko kojih se bore za smanjenje gladi u svijetu, borbu protiv bolesti… Kojeg li licemjerja. I Bogu za plakati! – rekli bi stari.

Oteto je prokleto

No, i to polako dolazi na naplatu. Tzv. razvijeni i moderni Zapad seljenjem proizvodnje na siromašni Istok odrekao se i sigurne budućnosti. Odrekao se rada. Slikovito rečeno, odrekli su se smrdljivog i teškog štapa za lov ribe i postali financijski savjetnici, brokeri, konzultanti, zastupnici, ukratko gospoda u odijelima, nalakirane kose i potamnjene puti.

S druge strane ljudi na Istoku su se naučili sami loviti ribu pa sad Istok ima i ribu i štap, a Zapad ništa. Tek neki sitniš koji mu je ostao od pljačkanja kojim kupuje ribu s Istoka. A što kad potroši sav opljačkan novac? Živjet će u bijedi. Ne kaže se bez veze da je oteto, prokleto. Ne vjerujete?

Pogledajte samo što se događa u SAD-u. Njihov vanjski dug, nezaposlenost i sve veću bijedu. EU je na istom putu. A Hrvatska? To vam ne treba objašnjavati, to dobro vidimo i na vlastitoj koži osjećamo. No, da ne odem predaleko – postoji li alternativa?

Komunizam?

Sudeći prema našim medijima i političarima (ogromnoj većini), oni bi najradije da se vrate stara komunistička (za neke su to čak bila socijaldemokratska, pa i kapitalistička) vremena kada je sve bilo svačije, a zapravo ničije i kada je sve poluge moći u svojim rukama imala jedna partija. I u čemu se onda komunizam razlikuje od divljeg kapitalizma?

Zar i jedan i drugi sistem nisu izrodili silne nepravde i zla na čelu s manjinom koja upravlja većinom i drži u svojim rukama sve poluge moći i većinu bogatstava?

Zar i jedan i drugi sistem nisu i ne koriste manipulaciju i prisilu kao sredstvo održanja na vlasti, a narod u pokornosti? Vjerujem da biste i sami mogli naći pregršt sličnosti. Razlika je samo u metodama. Zato nipošto nije u krivu bivši predsjednik Mesić kad kaže da je Jugoslavija bila kapitalistička zemlja.

Posljednji sud

Isus u Evanđeljima govori o teškim vremenima pred kraj povijesti i svoga ponovnog dolaska. Ja vjerujem u Njegov dolazak. Vjerujem da povijest ima kraj i vjerujem da će na kraju On izreći sud. I bit će to kako je rekao:

»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. 32I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. 33Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.«

34»Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! 35Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; 36gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’«

37»Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? 38Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? 39Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ 40A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’«

41»Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! 42Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; 43stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’«

44»Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ 45Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’«
46»I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.« (Mt 25 31-46)

P. S. Ove godine Caritas Zagrebačke nadbiskupije obilježava svoju 80. obljetnicu organiziranog, institucionalnog rada. Prilika je to da zahvalimo Bogu za tisuće dobročinitelja, volontera i ljudi dobre volje koji su vjerovali u bolji svijet i kroz Caritas svjedočili Božju prisutnost u svijetu, pomagali bližnjima i krijepili nadu.

Prilika je to da i sami postanemo dio velike Caritasove obitelji kroz neki vid sudjelovanju u njegovu radu. Jer vjera bez djela je mrtva vjera. Nema ništa ljepšega nego kad čovjek učini neko dobro djelo, pomogne bližnjemu u potrebi, razveseli nečije oči i u srcu zapali plamen nade.

Jedini način da se spasi ovaj svijet i čovjek je jedna nova revolucija, ali ovoga puta revolucija ljubavi. Zadnji je čas da čovječanstvo krene prema civilizaciji ljubavi kako je to lijepo istaknuo još papa Pavao VI.

Izvorni naslov kolumne bio je: Viva la revolución! Prema civilizaciji ljubavi.

Napisano 16. listopada 2013.

Foto: Pixabay.com

Sutra nikad ne umire

Ne mislim vam u ovom razmišljanju pisati o istoimenom filmu o super sposobnom agentu u službi britanske kraljice koji pije martini protresen ne i promiješan (u zadnje vrijeme pije pivo jer su mu izgleda dali veće novce za reklamu od ovih koji proizvode martini), ali mislim o jednom drugom. Vjerojatno ste ga gledali. Za one koji nisu, čvrsto ga preporučam. Riječ je o filmu Umjetna inteligencija (Artificial Intelligence: A.I.) iz 2001. godine.

Ukratko radnja filma je smještena u budućnost. Zemlja je u krizi pogođena ekološkom katastrofom. Zbog manjka prirodnih resursa stručnjaci preporučuju drastično smanjenje nataliteta. Zbog toga ljude sve više zamjenjuju roboti. Mali Martin Swinton zarazio se teškom i neizlječivom bolesti i zato je zamrznut u jednoj klinici, u iščekivanju pronalaska lijeka. Njegova majka Monica strašno pati zbog toga, a otac Henry više ne zna kako bi pomogao njoj ili na bilo koji način olakšao mučnu obiteljsku situaciju. Jednog dana, kući se vrati s novim djetetom.

To je mali robot David, koji ima razvijene funkcije i može osjećati ljubav. Monica je u početku preneražena, ali s vremenom se navikne na dječaka robota i zavoli ga. Napokon počinju ponovo funkcionirati kao prava obitelj. No liječnici uskoro pronađu lijek i Martin se vrati kući. Nikako ne može prihvatiti novog „brata“ robota i postaje ljubomoran na njega. David postaje smetnja u obitelji te ga roditelji odluče ostaviti.

Nakon toga, mali robot odluči postati pravim dječakom i ponovno zadobiti roditeljsku ljubav. Točnije svoje „mame“ Monice. Kako to ostvariti, e to je ono što ćete otkriti u filmu. (Inače „mrzim“ kad mi ljudi prepričaju film koji kanim gledati, ali ovako prepričan siguran sam da vam neće oteti čar gledanja, jer čar je u detaljima filma, gestama i riječima koje izgovaraju likovi.)

Zašto ovo pišem? Ne samo zato jer sam ovaj film pogledao još jednom pa vam ga želim preporučiti, nego stoga što sam ovoga puta u njemu zapazio jedan novi detalj, a to je riječ SUTRA. Riječ je to koja objedinjuje bezbroj želja, molitvi i nadanja, cjelokupnu budućnost.

Kao mali dječak pitao sam se postoji li negdje mjesto gdje sutra čeka da postane danas, a onda jučer i kako to mjesto izgleda? (Dobro, nisam se baš tako pitao, nego ukratko gdje se nalazi budućnost. Da ne ispadne da sam s osam ili devet godina razmišljao o pitanjima bitka kao neki filozof od 70 godina.)

Slagao sam svakakve teorije, a kao najvjerodostojnija nametnula mi se ona o nebu kao mjestu gdje se nalazi naše sutra, cijela naša budućnost. Tu moju teoriju potvrđivala je priča koju sam čuo od starijih da se sa svakim padom zvijezde ispuni nečija želja. Ali, ubrzo me mučilo novo pitanje – neće li nebo jednom ostati bez zvijezda s obzirom na to da sigurno nema toliko zvijezda na nebu koliko ima ljudskih želja? Neće li onda nestati i naše budućnosti?

Ubrzo se to dogodilo, jer za oblačnih i tamnih noći na nebu se nije mogao vidjeti ni veliki mjesec, a kamoli zvijezde. Prvotno sam mislio napustiti teoriju o nebu kao mjestu našeg sutra, naše budućnosti, no kako su se zvijezde opet pojavile zaključio sam da očito postoje trenuci kada ljudska želja za sutra potroši sve zvijezde na nebu, a da se za oblačnih i tamnih noći na nebu zapravo rađaju nove zvijezde koje će nositi naše sutra.

Tako sam ja to mislio kao klinac. Jesam li napustio tu svoju teoriju? Nisam. Samo sam je nadopunio. Tokom godina, otkrio sam da se to Nebo piše velikim početnim slovom, a uvjerio sam se i da postoji Tvorac koji upravlja Nebom ne dopuštajući da Nebo ostane bez zvijezda koje nam donose naše sutra.

Otkrio sam da se ne moram bojati oblačnih i tamnih noći bez zvijezda, jer upravo dok ja strepim hoću li ostati bez svog sutra i neće li zavladati vječni mrak, Tvorac neumorno stvara nove zvijezde kako bi svojim svjetlom moje sutra pretvorile u danas, a ja svoje danas u moje jučer.

Dobio sam odgovor i zašto to čini – jer nas neizmjerno voli. I zato, kad gledate u Nebo, a nađite vremena za to barem jednom dnevno, ne budite tužni i zabrinuti kao siročad koju su svi zaboravili, naprotiv budite radosni, jer Tvorac Vaš dobro zna što Vam treba i prije nego ga zaištete. Uputite mu bar jedan osmijeh, jer nema većeg dara i radosti za oca i majku od osmijeha njihova djeteta.

Nadam se da sam vam ovim razmišljanjem pomogao u traženju odgovora na pitanje zašto sutra nikad ne umire. Ne zbog super modernog naoružanja i moći, nego zbog ljubavi.

P.S. Ako budete gledali film kojeg sam vam preporučio, obratite pozornost na pitanje koje postavlja tvorac robota Davida – zašto je Bog stvorio čovjeka? Zanimljiv mu je odgovor.

Napisano 17. svibnja 2013.

Foto: printscreen youtube.com

Ima li čovjek pravo na šutnju?

Ono što sam vam naumio prenijeti ne mogu bez dvije definicije. Njih nitko ne voli, no bez njih smo u opasnosti da pričamo o istome, a da se ne razumijemo. Ukratko rečeno. Zato, ne preskačite sljedeće retke.

Religija kao pojam označava organizirani sustav vjerovanja i bogoslužja (kult) koji u središte stavljaju Boga. Tako ukratko glasi definicija. Doduše s Wikipedije, ali ne razlikuje se po smislu mnogo od enciklopedijskog (Proleksis enciklopedija online) tumačenja po kojem je „religija sustav vjerovanja, etičkih vrijednosti i čina kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetome, božanstvu.

Sa subjektivnog stajališta taj odnos označava osobno štovanje i klanjanje svetom (religioznost), s objektivnog religijsku ustanovu u kojoj se taj odnos objektivizira u riječi (molitveni, vjeroispovjedni, dogmatski i pravni obrasci), gestama (obredi, bogoštovlje), predmetu (sakralni predmeti i objekti) i religijskoj zajednici. Ta se dva religijska pola upotpunjuju ili suprotstavljaju, a katkad i isključuju“.

Mediji, medij je sredstvo prenošenja informacija, no znakovito, označava i osobu koja kao posrednik prenosi ljudima poruke duhovnih bića.

Kad pročitam negdje da je neki medij objektivan i nezavisan, izgubim želju za daljnjim čitanjem. Nema ga. Ni jedan nije nezavisan. Svi su ovisni o svom gospodaru. I sasvim razumljivo – pa neće valjda neki moćnik plaćati reklame u nekom mediju i dopustiti da se objavljuju sadržaji koji ga prikazuju u negativnom kontekstu? Zato i plaća novinare i reklame da se o njemu piše najbolje i sakrije od javnosti njegove kriminalne ili neke druge, po ugled opasne, djelatnosti.

I možemo se mi zgražati nad time, kao što to čine razno-razni „medijski stručnjaci“ po razno-raznim javnim tribinama na kojima smrtno ozbiljnim licima i glasovima kukaju za zlatnim vremenima novinarstva i slobode medija (da bi nakon toga produžili na sastanke u partijske komitete po „istinu“ koju će objaviti u medijima kojima su glavni urednici ili suradnici na neki od načina), no zgražanje nam neće pomoći.

Zgražali su se mnogi novinari, urednici u medijima, aristokracija, svjetske elite kad je Hitler započinjao svoje uništenje Židova, Roma i milijuna drugih koji se nisu uklapali u nacistički plan i program novog svjetskog poretka, no više od toga nisu učinili. Čast iznimkama. Zašto? Jesu li se bojali? Nije ih bilo briga? Ne znam. Teško je suditi.

Zapravo, nije problem izreći sud kad su činjenice jasne, ali to boli. Barem mene. Jer nikome tko ima imalo dobra u sebi, ne može biti drago likovati nad zlom učinjenim drugome, a ni onom koje kao zarazni virus zaposjeda ljude i vodi ih uništavanju i uništenju. Uostalom, što bih ja učinio da sam živio u to vrijeme? Bih li se borio za spas ljudskosti, čovječnosti? Ili bih šutio?

I to je pravo pitanje – što ja, svatko od nas može svakodnevno učiniti da ovaj svijet bude bolji, da ja, ali i svi oko mene, živimo dostojanstvo svoje osobe koje se neće mjeriti količinom novca na računima ili poznanstvima s „moćnicima“, nego koje proizlazi iz same činjenice da imam pravo živjeti tek kada dopuštam da i drugi živi. Da ne spominjem sad svoje čvrsto uvjerenje da postoji Bog. Da postoji On koji nas je sve imenom zazvao, s jednakom ljubavlju i željom da budemo sretni, da budemo Dobro, utjelovimo ga životom, budemo Mu slični. I da smo zato svi Njegova djeca i međusobno braća i sestre.

Kad se navečer zagledam u nevino i spokojno lice mog usnulog djeteta, počesto se pitam što ga čeka. U kakvom svijetu će živjeti? Hoće li dobiti šansu da bude sretan, da jednoga dana, zagledan u Nebo spokojno zaspi snom čovjeka koji je proživio svoj život čineći dobro i služeći Dobru? I uvijek me pomalo uhvati strah.

Bojim se za njega. Jer svijet koji ga čeka je okrutan. Nemilosrdan. Gazi gotovo sve i svakoga koji nije dovoljno krvoločan da se izbori za mjesto u hijerarhiji pohlepnika. To postaje pravilo. Kao da su se iz dubina pakla nanovo probudili demoni uništenja. I umjesto napretka humanosti, ljudski rod i povijest nezaustavljivo grabe ka točci posvemašnjeg mraka i razaranja.

Bog kojem se sve više čovječanstva klanja, nije Bog u kojega ja vjerujem. Moj Bog kao da je bespomoćan. Znam da ne šuti. Njegovo obećanje o Uskrsnuću sve se tiše spominje. Nasuprot Njega, glas boga pohlepe urliče sa svih strana. Njegovi „svećenici“ svojim multimedijalnim „propovijedima“ ulaze u sve dimenzije ljudskog života. Perfidno, đavolski lukavo razaraju intimu, formiraju savjest. I to ne samo jednom tjedno, oni to čine 24 sata na dan.

Da, mislim na medije. Oni su najveća i najjača religija novoga svijeta s vrlo organiziranim kultom zaduženim za obožavanje boga moći, pohlepe, užitka. Njihovi gospodari, „veliki svećenici“, ne štede srebrnjaka da potkupe svakoga tko je spreman izdati, poput Jude, Istinu. Za njih ne postoji kompromis. Da održe svog boga na vrhu piramide, spremni su uništiti svakoga tko bi im se suprotstavio. Njihov kodeks ne priznaje neposlušnost, niti daje mogućnost iskupljenja.

Možda sam pretjerao u napadaju melankolije. Neću reći pesimizma, jer još uvijek sam spreman zagledati se prema horizontu, zaputiti se na put skliskim stazama planinskih vrhunaca k izvorima žive vode i mirisnog zraka, no, priznajem - bojim se. Kao što su se mnogi bojali usprotiviti se nacističkim rasnim zakonima kad su uvođeni i kao što se i danas mnogi boje jasno podići glas protiv tiranije boga pohlepe koji kani uništiti sve koji mu se ne poklone.

No, istovremeno, u meni živi nada, kao i u milijunima drugih da je ipak moguć bolji svijet. Ta nada također živi na strahu, ali Strahu Božjem. On je dar Božjega Duha. Zato, ako sam vas tekstom, preplašio, pokvario vam rapoloženje, učinio sam to s ciljem da i vi postavite pitanja, ili date odgovore.

Samo nemojte šutjeti. Jer nakon što je Bog postao čovjekom, čovjek nema pravo na šutnju! Ponovit ću još jednom velikim slovima – NAKON ŠTO JE BOG POSTAO ČOVJEKOM, ČOVJEK NEMA PRAVO NA ŠUTNJU!

Veliki teolog i filozof Johann Baptist Metz postavio je zanimljivo pitanje – je li moguć govor o Bogu nakon Auschwitza? I doista, kako je Bog mogao ostati „nijem“ na krikove i molitve tolikih? Kako je mogao dopustiti to zločinačko orgijanje bešćutnosti, mržnje, zla?

Bojim se da se odgovor krije u rečenici koju sam napisao prije - nakon što je Bog postao čovjekom, čovjek nema pravo na šutnju! Nije šutio Bog, nego čovjek, milijuni onih koji su na upozorenja o mogućem zlu odmahnuli rukom – jer njih se to ne tiče.

Napisano 17. veljače 2014.

Foto: pixabay.com