Smrt je samo prvi let leptira

Kako razumjeti smrt? Kako razumjeti to da ćemo jednog dana ostati bez žive prisutnosti onih koje volimo? Kako razumjeti u konačnici to da ćemo i sami jednog dana umrijeti?
Ne znam za Vas, ali ja si volim s vremena na vrijeme posvijestiti da ću jednog dana umrijeti. Da ću se suočiti sa nečim potpuno nepoznatim. Kako će to biti? Hoću li samo zaspati poput mog tate? Hoću li se mučiti i u teškim bolovima sa strahom iščekivati kraj?

Ponekad me uhvati strah, a ponekad osjećam potpuni mir jer se trudim sestricu smrt, kako ju je nazvao sveti Franjo, dočekati mirna srca svjestan da sam kroz život hodio boreći se za dobro, za istinu, za čovjeka, jer sam iskreno ljubio. (To je moja najčešća molitva – da smrt dočekam mirna srca.)

Ako ste pomislili da me takva razmišljanja obeshrabruju, mogu vam posvjedočiti upravo suprotno. Sve više postajem svjestan koliko sam kao biće malen, i istovremeno u mogućnosti postati veličanstveno Božje djelo. Postajem svjesniji  neizrecive ljepote života u kojoj smrt nije strašan kraj i s druge strane opravdanje za to da se prepustim u potpunosti sebičnosti i laži, nego otajstvo.

Baš otajstvo. Nešto što nas u potpunosti nadilazi i što je moguće shvatiti samo vjerom. Čvrstom vjerom da ona predstavlja samo prijelaz, točnije da je sastavni dio postojanja. Trenutak kada kao bića prelazimo u kvalitativno drukčije stanje postojanja.

Sjećam se iz djetinjstva da su se u mom rodnom zagorskom kraju Sesvete slavile s posebnom radošću i svečanom ozračju. Danima prije trajale su pripreme. Bilo je tu raznih običaja, no najviše se sjećam toga da su nam stari pričali da za Sesvete svojim domovima navraćaju naši umrli preci. Zbog toga valjalo je na obiteljski stol  staviti najbolje što se priskrbilo.

A obavezno tu je bilo vino, kruh i kuhani kesten. Upravo kod kestena smo mi djeca imali svoj važan zadatak, jer ako ga nije bilo kod kuće valjalo se zaputiti u šumu i nabrati ga. A to je zbog napadalog lišća koje bi prekrilo kestene nekih godina bila prava umjetnost.

Uz to vjerovanje da nas za blagdane Svih Svetih i Dušni dan s Neba posjećuju naši stari i da ih treba dočekati najbolje gostoprimstvo, sjećam se s kojom smo posvećenošću čistili grobove, ukrašavali ih cvijećem i vijencima spletenim od bršljana i grana borova ili smreke. Vrhunac je svakako bila sveta Misa i molitva na groblju. Vidio bih tad na groblju i tatine suze dok se molio na grobu svoga oca. Suze koje tad kao mali dječak nisam razumio, ali ih razumijem sada kada je i moj tata otišao svome Ocu.

Ljudski je život tako lijep. Ta suzna dolina koja završava smrću veličanstveni je Božji dar. I sama smrt, iako ljudskom srcu neprihvatljiva i razumu neshvatljiva, prekrasan misterij koji nas čeka kao majka svoje davno izgubljeno dijete.

Ta vjera da naši mrtvi nisu nestali, ta radost s kojom sam kao dječak po mrazom okovanu lišću znao tražiti kestene da se dedek i babica imaju čime osladiti kad za Sesvete dođu s Neba posjetiti svoj zemaljski dom nije bezvezan običaj, praznovjerje.

To kao i niz drugih ljudskih osjećaja svjedoči da u nama živi čežnja i jasna spoznaja koja nije iluzija, nego osjećaj duha da smrt nije kraj nego početak Novoga. Sastavni dio procesa postojanja. I taj osjećaj ne možemo shvatiti svojim ograničenim razumom, kao što ga ne možemo ignorirati. Nikome to nije uspjelo. Ni najvećim bogatašima i moćnicima cijele ljudske povijesti koji su to pokušavali gradeći oko sebe svijet iluzija i laži.

Neki sam dan promatrao leptira. Bilo je prekrasno vrijeme. Gledajući to nježno biće, tu sliku vrhunske ljepote i slobode, taj veličanstveni odraz Božje svemoći i mudrosti, sjetio sam se da je taj isti veličanstveni leptir jednom bio ličinka, pa kukuljica. Sve neugledni oblici postojanja.  A onda jednog dana nakon svog dvostrukog umiranja raširio je krila prema suncu i poletio u nebo, plavetnilo beskraja da bi razveselio moje umorne oči i u njima upalio plamen radosti.

Da. To je ljudski život. Put preobrazbe u veličanstveno Božje djelo. A smrt je samo njezin svjedok. Za let si dušo stvorena – pjeva Tin.

P. S. Usudim se savjetovati vam - ne prestajte moliti za svoje mrtve. Za sve mrtve treba moliti. Mnogi od njih nisu još postali "leptiri" i "poletjeli Bogu u njegov očinski zagrljaj. Mnogi su još "zakukuljeni", pate. Doista pate. Da, mislim na čistilište. Vjerujem u njega. Kao što vjerujem da neke duše nikad neće poletjeti poput leptira nego će ostati zakukuljeni u paklu sebičnosti i oholosti. Zato molite za one koji su prešli prag smrti.

I kao što vi molite za svoje umrle, recite im da se i oni mole za vas. Da vas zagovaraju jer su bliži Ocu. Jer jasnije osjećaju Njegovu blizinu, od nas sebičnih ličinki koje uporno zaboravljamo da naš konačni smisao nije što više i češće natrpati trbuh novim i svježim lišćem prolaznih užitaka, nego poletjeti poput leptira suncu, Domu Očevu.

Onomu i onome o čemu nam je Isus tako jasno govorio. I budite radosni! Jer kao što je Božić blagdan rođenja Neba za Čovjeka tako su Svi Sveti blagdan rođenja Čovjeka za Nebo.

Foto: pixabay.com

Napisano, 1. studenoga 2013.

Lajk! Palac gore ili...?

Kako započeti još jednu kolumnu? Čita li je uopće netko? Vidim, ima nešto lajkova na fejsbuku. Da, zanimljivo u kakvom svijetu živimo. Vrijedi samo palac gore. Čak ni ne postoji palac dolje!

O njemu u današnjem svijetu nitko više ni ne govori. Čak ga je u Rimskom carstvu bilo, a nije to bila demokracija. U današnjem vremenu, postoji samo palac gore. Ako ga nema, to znači da si neuspješan, nevažan i ne treba ti to netko reći, napisati ili stisnuti palac dolje. Čemu trošiti energiju. Palac gore ili si bezvrijedan, nevažan u gomili isto tako nevažnih koji se zaluđeno, bez ikakve kritičke distance bore za palac gore, nevažno o tome čiji je. Radi li se o ovakvoj ili onakvoj osobi.

Što želim napisati? Suludim mi se čini, zapravo totalno besmislenim, način života koji nam se sve više nameće, a pritom nas uvjeravaju da svijet napreduje. Kakav napredak kad si mladi čovjek od 15 ili 16 godina oduzme život jer ga je netko na fejsbuku popljuvao, ili mu nije stisnuo lajk? Tko je taj fejsbuk? Što je taj fejsbuk? Zbir milijardi beživotnih nula i jedinica u virtualnom svijetu. Ništa više!

Pa ipak. Milijarde ljudi ovisne su o tim beživotnim nulama i jedinicama i o tome hoće li im netko, nevažno tko i kakav stisnuti lajk! Ludo! Tko je tu više lud? Ja, koji poput nekog zaljubljenog dječarca nervozno svaki dan gledam je li mi netko lajkao status ili oni koji na tome zarađuju milijarde? Pitanje je retoričko.

Zar nije tragično ljudi moji da ima roditelja koji se osjećaju razočarano nad svojim djetetom jer fotografija tog istog njihovog djeteta na fejsbuku nije skupila dovoljan broj lajkova? Hej, pa riječ je o tvom djetetu!? Najveličanstvenijem daru koji si mogao dobiti!

Danas, kada ovo pišem, slavimo blagdan blaženog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. O kakav je to čovjek bio! Koji svjedok vjere! Živio je i svjedočio svoju vjeru u Krista u vremenu kada nije bilo fejsbuka. Divili su mu se i njegovi neprijatelji, iako su ga mrzili. Nije se obazirao hoće li ga krojači mode i društvenih vrijednosti onoga vremena lajkati. Njegov kriterij bio je Krist! Bog koji je iz ljubavi prema čovjeku prihvatio najgoru i najsramotniju smrt. Onu na križu.

Moj mi je pokojni otac često pričao o Stepincu. Mogu potpuno dočarati tu sliku tatina zanosa i ponosa dok meni malom dječaku priča o kardinalu Stepincu, njegovoj žrtvi i neustrašivosti pred lažima, mržnjom i zlom. Stavljao mi ga je kao uzora prema kojem se mogu i moram orijentirati u životu. Sad, sjećajući se toga, mogu mu samo zahvaliti na tome.

Nedavno sam pregledavao tatine papire i našao sam odgovor iz nizozemske katoličke misije u kojem mu odgovaraju da mu oni ne mogu poslati primjerak Stepinčeve biografije, jer da oni nisu izdavači. Pričao mi je o tome kako je Stepinčevu biografiju na kraju nabavio negdje iz Španjolske. Bila su to opasna vremena. Mogao je završiti u zatvoru.

Stavimo li to sve zajedno, ona pitanja s početka kolumne i opise sjećanja na mog oca, neminovno mi se postavlja pitanje – što se to dogodilo s čovjekom danas? Gdje smo kao društvo zaboravili na savjest, taj glas Božji u nama? Kad smo ga ušutkali? Zašto smo dopustili da naše živote određuju beživotne nule i jedinice virtualnog svijeta? Zašto više nema susreta? Zašto se bojimo živog susreta s drugim? Bojimo se već i sami sebe!

A život je tako lijep! Tko nam može dati ljepši poklon od osmijeha našeg djeteta kad nas navečer ugleda na vratima doma po povratku s posla? Koji lajk to može zamijeniti? Taj Božji osmijeh kroz osmijeh vlastitog djeteta?

Za kraj, dugo sam vremena vjerovao da Bog ispunjava želje ako ga se dovoljno ustrajno moli. I ne samo da sam bio u krivu, nego sam potpuno promašio bit. Bog ne ispunjava želje – On daje prilike! Prilike, dragi prijatelji! Ako ga molite za strpljivost, neće prekrajat vašu DNK i vaše biće. Ne. Dat će vam priliku da vježbate strpljivost. Ako ga molite za ljubav, neće poput nekog boga s Olimpa ili, u zadnje vrijeme popularnih nordijskih mitoloških bića, natjerati nekog drugog da vas zavoli.

Dat će vam priliku da volite nekoga. Nekoga tko nije savršen, tko vas živcira, tko ima tisuću mana, kao i u ostalom vi sami. Ako ga molite za zdravlje, neće vam poslati čarobni napitak, nego dati priliku da u strpljivosti prihvatite svoje stanje, da se zavolite takvi kakvi jeste i da vidite nije li uzrok bolesti u vama, vašoj nestrpljivosti, mržnji, pohlepi, sebičnosti… Ta nismo robovi! Mi smo Njegova Djeca! Slobodni!Mi smo Božja slika! Koji je to dar!

Prečesto ga nismo svjesni i olako zaboravljamo na njega. Zato, dragi prijatelji, kad gledate koliko lajkova ste skupili na svom životnom zidu, ne gledajte samo na broj, nego tko vam ih je dao i zašto. A još više tko vam ih nije dao i zašto to nije učinio. Neka nas sve svojim zagovorom kod Oca na nebesima prati blaženi kardinal Stepinac!

Napisano, 10. veljače 2014.

Foto: pixabay.com

Srce je kolodvor

Piše mi prijateljica iz djetinjstva, rodica Micika - sjećam li se onih livada podno sela, krava koje smo vodili na pašu, svih onih djetinjih igara?

Sjećam se.

Jedino su sjećanja ostala.

Nema više tih livada. Nedavno vidjeh da je tamo samo šikara. 

Zapuštena šikara. I vrbe su nestale.

Od njihovih grana pravili smo svirale, od kora granja rogove....

Ni krava nema. Sela bez krava.

Ni djece nema, tek pokoji starac i mrtvi prazni zaselak.

Korov i smrt. Smrt i korov.

Ni krumpirišta po kojima smo tražili zaostale krumpire i pekli ih na vatri.

Zarasle njive, krumpirišta.

Zarasli puti i staze kojima smo nekada koračali.

I stari je potok presušio.

Ni pjesme više nema.

Muk i tišina.

Smrt i korov.

Nedjeljom su žene u kićenim haljinama, muški u „mašnim odijelima“ krasili pute i staze na putu k svetoj Jani na mašu. Stari na jutarnju,mladi na poldanju.

Zarasle su staze, zarasli puti.

Po njima nema tko koračati.

Ni povorke s mrtvacem njima više se ne kreću.

I drugdje i drugačije još dugo neće.

Nikoga ni za umrijet više neće biti.

Ni smrti.

Samo korov.

Istrunuli su i srušili se stari plotovi. Ne trebaju više. 

Ni susjed susjeda više nema.

Svadbena zvona su utihnula

Župnici postali pogrebnici.

I to sve manje.

Ostala su samo sjećanja. 

Davne slike, u uhu radost djece.

Ni ringišpila na prošćenju više nema.

Tek stare slike u starom albumu.

Pjesmu koju ste upravo pročitali, napisao je vlč. Lovro Zaplatić, župnik u Rečici pod naslovom „Samo korov“.
Slučajno sam naišao na nju putujući bespućima interneta. Dojmila me se. Zapravo, kao da je prepisana iz mojih osjećaja koji me ispunjaju svaki put kad navraćam u rodni kraj u Višnjicu.

S tom razlikom, što vlč. Lovro ima nešto slika u albumu, a ja nemam ni toga. A toliko toga bih htio da smo uspjeli zabilježiti, fotografirati...
 Sve se tako brzo mijenja. Ja postajem starac iako života nisam još pošteno iskusio. Ljudi postaju starci iako mudrosti nisu stekli. Djeca postaju odrasli iako djetinjstvo nisu proživjeli... Ono što ostaje boli najtupljom boli osjećaja bespomoćnosti.

Da nam je barem zaustaviti vrijeme - pomislio sam mnogo puta, no što bismo sa zaustavljenim vremenom? Nadoknadili propušteno? Spriječili neminovno? Izgladili narušeno? Učvrstili postignuto? Ništa od toga ne bismo napravili.

Siguran sam u to, jer da smo sposobni većma graditi nego rušiti trenuci bi nam trajali poput  vječnosti. Znali bismo ih sačuvati u jedinom mjestu sposobnom primiti ih - srcu. Umjesto toga, trenutke uludo trošimo, a srce sebično čuvamo da ga ne bismo nekako povrijedili, ranili.

Kao da je srce za nešto drugo stvoreno!? Sva svrha srca je u tome da se nesebično potroši. Ono je kolodvor koji živi dokle god ima susreta, dokle god se prolazi njime, čeka, strepi, moli, tuguje, odmara u bezbrižnom promatranju raznobojnih vlakova koji prolaze njime.

Kad nestane susreta, kad vlakovi prestanu stizati i odlaziti, kad nestanu s njega glasovi, tad kolodvor zamire. Postaje pust. Tmuran. Oko njega se počnu motati sumnjivi likovi zlokobna izgleda.

Zvijeri se nastanjuju u njegovim prostorima... I nije za ništa drugo nego da se poruši. I to se najčešće događa... Osim... Osim, ako se ne nađe neka duša koja je na tom kolodvoru upoznala ljubav svog života pa ga želi zadržati živog, lijepog, čistog, oslobođenog za zrake sunca, glasove novih susretanja, novih dolazaka i odlazaka...

Napisano 23. rujna 2015.
Foto: pixabay.com

Kad progonjeni postane progonitelj iliti o krijesnicama

Jeste li se zapitali zašto su u zadnje vrijeme na filmu i u književnosti, vampiri, čudovišta, ukratko izmišljena stvarnost, popularnije teme od onih koje se tiču realnih stvarnosti? Nekako mi se čini da razlog leži u tome što se današnjem čovjeku stvarnost gadi, želi pobjeći od nje. Siromašnima i pritisnutima problemima za koje ne vide rješenje, stvarnost predstavlja samo bol, a onima koji uživaju u svim mogućim blagodatima, stvarnost je dosadila, žele nešto novo, neviđeno, neiskušano, ponekad i perverzno. Tako ja u svojoj seljačkoj logici nekako vidim ovaj fenomen.

I to je jedino što sam ostavio od napisanog iz višekratnih pokušaja da napišem kolumnu, koju sam po rasporedu trebao predati jučer, a koju sam započeo pisati početkom prošlog tjedna. Sva sreća pa je čovjek smislio kompjutor. Lako je izbrisati napisano. A htio sam se osvrnuti na aktualna događanja oko teme referenduma, no od tog silnog divljaštva kojemu svjedočimo u medijima, čovjeku se smuči. Jer koji god argument čovjek iznio, količina mržnje i gluposti koja prevladava u tzv. neovisnim medijima i javnosti koja se voli kleti u važnost dijaloga, čovjeka jednostavno prisili da se makne kako se ne bi zarazio tom mržnjom i sljepilom.

Sad dok ovo pišem sjedim ispred kuće. Deset je sati prošlo. Komarci me napadaju, ali što je to prema povjetarcu koji najavljuje ugodnu noć? Već po treći put krijesnica slijeće na ekran. Gledam to Božje čudo i ne mogu se ne zadiviti Arhitektu koji je sve to zamislio i kreirao! Kako li je tek Njemu kad gleda što njegova ljubljena kreacija, čovjek, čini od njegove Slike?

Na pamet mi „padaju“ ove riječi: Doći će vrijeme, već je došlo, riječ je Gospodinova, kada ću oduzeti čovjeku dar stvaranja života i prepustiti ga Smrti u koju se tako slijepo zaljubio. Jer stvorih ga na svoju Sliku da i sam bude stvaratelj, a on odbaci taj dar i stade ubijati djecu svoju prije no što svijetlost ugledaju. Tako on prokle Život, a pokloni se Smrti i njezinu paklenskom obećanju o raju zemaljskom u kojem će čovjek biti kao bog.

Doći će vrijeme, već je došlo, riječ je Gospodinova, kada će svaka ljudska duša uprti pogled u Nebo ridajući i proklinjući dan kad se dala zavesti obećanjima Zmije, tog iskonskog mrzitelja čovjeka i njegove od Boga obećane vječnosti.

To nisu riječi nekog starozavjetnog proroka. Tako se meni čini da će izgledati naša budućnost. No, ako ste se preplašili riječi, moram vas utješiti da ovo čemu mi svjedočimo nije nešto što nije viđeno u ljudskoj povijesti. Mnoge su civilizacije postale prah i pepeo upravo zbog ovoga čemu svjedočimo danas. I nije to neko olakšanje, neka utjeha, ali dovoljno jasno upozorenje svakome od nas da promislimo kakvim životom živimo, za što se borimo i u što vjerujemo. Pritom nipošto nije manje važno, nego naprotiv, najvažnije – na koji se način borimo!

Jer na pameti mi je i Isusova usporedba o talentima iz Matejeva evanđelja (Mt 25, 14-30): „Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak.  Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan - svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.

Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun.  Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: 'Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'

Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: 'Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.'

A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!' A gospodar mu reče: 'Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.'

'Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.'“

Zašto mi se čine važnima ove Isusove riječi? Naime, nikako ne mogu izbjeći zaključak da su upravo oni koji se zovu Isusovima, oni kojima je Gospodar povijesti povjerio više talenata. Ne zato da bi se oholo hvastali pred drugima, nego da bi tim darovima oplemenjivali i blagoslivljali svijet, tu veličanstvenu Sliku Božju.

P. S. Zašto ovakav naslov? Jedan mi je pametan čovjek davno u raspravi protumačio – oni koji su bili progonjeni u prošlosti, u budućnosti nažalost uvijek postaju progonitelji. Upravo to se, čini mi se, događa i danas. Povijest je doista učiteljica života. 

A možda sam ja potpuno u krivu? Prosudite sami. I još samo jedno pitanje – kad ste zadnji put vidjeli krijesnicu? Ako je vidite, ne zaboravite se nasmiješiti Stvoritelju i reći mu kako je sve divno stvorio. Bogu ne treba naša hvala, ali svakome Ocu lijepo se vidi kad mu dijete kaže – hvala Tata, baš si faca!

Napisano 19. lipnja 2013.
Foto: pixabay.com

Kad riječi promuknu…, ili o Hrvatskoj i Europi u budućnosti

Foto: pixabay.com

Primijetio sam jednu zanimljivu stvarnost kod djece. Ponajprije svoje. Naime, način njihova reagiranja u situacijama kada su nešto pogriješili ili nečime razljutili roditelje. Dvije su vrste reakcije – ili se naljute i povuku u svoj kut ili se žele što više približiti roditeljima, umiliti im se, „iznuditi“ oprost i osmijeh.

U oba slučaja riječ je o vrsnoj (urođenoj, usudim se misliti), „manipulaciji“ kojom rješavaju nastali problem, ali ipak među tim reakcijama ogromna je razlika nad kojima se vrijedi zamisliti i iz njih učiti. Jer ne razlikujemo se puno od djece u načinu reagiranja u konfliktnim situacijama.

Uglavnom se ili durimo, povlačimo u sebe, glumimo uvrijeđenost ili nastojimo riješiti problem suočavanjem s njim. Ova druga reakcija odlika je zrelih ljudi, svjesnih sebe svojih mana i kvaliteta, sposobnih samokritično sagledati svoje postupke i donijeti objektivan sud i iz njega najbolje rješenje. Ovu kolumnu sam započinjao, kao i mnoge u dosadašnjoj „karijeri“ kolumnista, pisati više puta. S više tema. Možda jednom skupim sve započete kolumne na jedno mjesto i objavim kao knjižicu… Skupio sam ih već podosta.

Kad riječi promuknu…

Izranjene sjećanjima i slikama maglovitih jutara
Okovane okovima kajanja zbog promašenih postupaka
Zaleđene suzama neuzvraćenih osjećaja
Riječi ponekad promuknu…
Poput broda od papira u potoku
Rastoče se u djeliće teško sklopivog mozaika.
I takve su lijepe
Ostanu za neka nova vremena dok ne nađu svoje mjesto
U postamentu nekog novog stvaranja...

Hrvatska budućnost Europe

U Crnoj Gori nedavno je osnovana Paneuropska unija za tu zemlju u kojoj su Hrvati ostavili i još uvijek ostavljaju snažan trag. Vijest je to koja me kao člana Hrvatske paneuropske unije razveselila, jer sam uvjeren da će ta organizacija dati važan obol putu Crne Gore u zajedničku europsku obitelj. Dok razmišljam o perspektivama Hrvatske u budućnosti, osjećam u sebi svojevrsnu podijeljenost kao i vjerojatno mnogi Hrvati.

Hrvatska prolazi, svoju iznimnu dionicu puta prema jednom novumu u kojem će se, nužno je, dogoditi ono što se treba dogoditi, a to je otvoreno društvo u kojem su moguće različite perspektive. To već izaziva mnoge napetosti i otpore sa svih strana, no povratak na nekakvo jednoumlje je nemoguć. To je postalo jasno i najokorjelijim protagonistima jednoumlja.

I svaki onaj tko misli da je moguće kotač povijesti zaustaviti ili vratiti natrag morat će se suočiti s činjenicom da je to nemoguće. Ili će prihvatiti neumitnost povijesti i pokušati dati svoj konstruktivan obol budućnosti ili će ostati okovan avetima prošlosti koje više nemaju nikakve snage kočiti put prema naprijed, prema boljemu i uređenijemu društvu. Strah koji su te aveti ili utvare, sablasti, opsesije, fantazme, iluzije unosile u društvo, nametale kao neprikosnovene vladare i nedodirljive bogove, izgubio je svoju snagu.

Postao je tek karikatura kojoj se sve više ljudi smije, bez ikakve mogućnosti da učini nešto više od toga. Počesto samo motivira na još veći angažman u raskrinkavanju njegovih maski pod kojima se skrivao ili se njima lažno legitimirao. To je njegov zadnji stadij kojim se nehotice iskupljuje svojim žrtvama potvrđujući tako staro pravilo da je povijest sklona ironiji pa tako nemali broj puta u njezinom toku agresor bude pobijeđen vlastitim oružjem.

Hrvatskoj će još doduše trebati neko vrijeme, nekih desetak godina da se sve stabilizira, ali, kako napisah, povijest ide dalje.

Završavam kolumnu proročanskim riječima bl. Alojzija Stepinca koje je izrekao u propovijedi u crkvi katedralne župe sv. Marije u Zagrebu o 15. obljetnici smrti dr. Ivana Merza, 9. svibnja 1943.godine: „Europa je već pred dva stoljeća počela zaboravljati u čem je zapravo njezina veličina. I danas ima prilike da ispašta svoje pogrješke, omalovažanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti.

I mi možemo sa sigurnošću reći, ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala neće spasiti nitko drugi, do li svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati. I što ih, draga katolička omladino, više bude, tim brže i uspješnije idemo k blagostanju, k sreći, smirenosti čovječanstva.“

Napisano u noći s 24. na 25. svibanj 2016.