četvrtak, 17. ožujka 2022.

Izvanredna sjednica Consiliuma u Tartarusu

Bilo je oko 11 sati navečer 23. veljače 2022. godine. General-ministar Belum je upravo sa svojim pobočnicima obišao logorišta vojnika kad mu je pristupio glasnik i uručio mu crvenu omotnicu.

- Konačno – uzdahnu stari prekaljeni general-ministar Belum.

Oči mu se ispuniše neobičnim sjajem, a usne razvukoše u nadaleko poznati osmijeh zbog kojeg su ga se njegovi suradnici i pratioci bojali, jer to je moglo značiti samo jedno – rat, razaranje, smrt, osvetu, pakao gdje god bi se general Belum pojavio sa svojim trupama

- Idemo u Tartarus! – zapovjedi Belum svojim pratiteljima.

- Predsjednik Invidius je sazvao izvanrednu sjednicu Consiliuma - dometnu vidjevši njihov zbunjeni pogled.

Put do Tartarusa bio je kratak. U Palusu glavnom gradu Tartarusa, unatoč ledenoj hladnoći bilo je veoma živo. Ulice su bile ispunjene stanovnicima, stupovi ukrašeni zastavama Tartarusa, a na svakoj zgradi postavljena je i slika vođe Tartarusa Invidiusa s njegovim brižnim, „očinskim“, odlučnim pogledom.

Nedovoljno upućen promatrač bi mogao pomisliti da su te slike postavljene zbog straha stanovnika ili da je Tartarus nekakva diktatorska zajednica, a istina je sasvim drukčija. Tartarus je vrlo demokratski uređen. Na primjer, predsjednik Invidius je na vlast došao na slobodnim izborima i to aklamativnom podrškom svih stanovnika Tartarusa. Osim toga, sve odluke donose se u parlamentu koji se naziva Consilium. Još nikad se nije dogodilo da bi se Consilium podijelio do te mjere da se ne bi mogla izglasati neka odluka apsolutnom većinom. Sukoba u Tartarusu nikad nema. Povijest ih ne pamti unatoč nekim bolnim porazima koje je ta zajednica doživjela. Vrijedi spomenuti i to da Tartarus nema stalan glavni grad, nego, opet kao odraz demokratičnosti i ravnopravnosti, glavni grad bira Consilium ovisno o najboljem interesu Tartarusa. Palus je glavni grad od 1999. godine.

Na ulazu u veličanstvenu zgradu u kojoj zasjeda Consilium, nadaleko poznatu po svojim šarenim i brojnim tornjićima, Beluma je dočekao ministar vanjskih poslova Mendacium, izrazito pakosno veseo duh koji se uvijek smijao i sugovornici bi u najvećem broju slučaja nakon susreta s njim odlazili zbunjeni ili nekako posramljeni, kao da nose težak teret laži na sebi.

- Belume, druže stari! – povika ministar Mendacium šireći svoje ruke u zagrljaj prema Belumu – jel' te obradovala moja pozivnica?

- I jest i nije – odgovori mu vojnički oprezno Belum.

- Učinio sam sve kako si rekao da Tera konačno padne i uguši se u vlastitoj krvi – odgovori pomalo uvrijeđeno ministar Mendacium dodavši – predsjednik Invidius te želi vidjeti prije zasjedanja Consiliuma.

Čuvši to, Belumu se lice u isto vrijeme i sledi i pocrveni od neke samo njemu znane radosti i straha.

- Govoriš li istinu? – upita Belum.

- A kad ja lažem? – odgovori mu ministar Mendacium namignuvši mu.

Ured predsjednika Invidiusa nalazio se u istočnom krilu zgrade u vrlo skromnom sobičku. Tko nije upućen pomislio bi da je prije u sobičku nekog priprostog čistača u zgradi, nego jednog od moćnijih poglavara Univerzuma.

- General-ministre Belume! – obrati se predsjednik Invidius srdačno Belumu kad je ušao u sobu.

- Rekao sam ti da mi se ne klanjaš! – prekine ga srdačno mu primivši ruke i zagrlivši ga.

- Tvoje zasluge u povijesti borbe našeg Tartarusa protiv Terana zaslužuju trajnu zahvalnost svih Tartarusana.

Belumu je godilo ovo Invidiusovo priznanje i tek je sjevši na ponuđenu stolicu uočio u sobi još trojicu ministara: vječito uznositog predsjednika Conciliuma ministra Fastusa, ministra unutarnjih poslova Odiuma i ministra ekonomije Avaritia.

- Prijatelji – započe predsjednik Invidius obraćanje.

- Nemamo puno vremena, stoga odmah prelazim na stvar. Činjenica je da smo u proteklih 77 godina strpljivo pokušavali postići dogovor s vodećim liderima Tere o načelima jednake i nedjeljive sigurnosti i vlasti nad ljudskim dušama. Kao odgovor na naše prijedloge, uvijek smo se suočavali ili s ciničnom obmanom i lažima ili pokušajima pritiska i ucjena, dok se savez Terana nastavio širiti unatoč našim nastojanjima i zabrinutostima. Njegov vojni stroj se kreće i, kao što sam rekao, približava se samoj našoj granici. S obzirom na okolnosti predložio sam sastanak Consiliuma da raspravi o tome da pokrenemo specijalnu samoobrambenu vojnu operaciju kojom ćemo zaštititi naše interese. No, prije nego se uputimo u dvoranu Consiliuma, želim čuti vaša mišljenja.

- Consilium jedva čeka potvrditi svaku vašu preporuku i odluku – javi se prvi za riječ ministar Fastus.

- Hvala! – odgovori Invidius uzvratno se naklonivši ministru Fastusu.

- Kakva je situacija na vanjskopolitičkom planu? Možemo li očekivati značajan otpor Oratora i njihovog vođe Adama Albusa? Izgovarajući ime vođe otpora, Invidiusovo lice s kojega tek izuzetno rijetki promatrači mogu iščitati neki znak, poprimi više nego očit izraz bijesa. Njega je posebno mrzio

- Učinio sam sve što sam mogao kako bih neutralizirao mogući ozbiljan otpor - odgovori ministar Mendacium.

- Oratori su međusobno podijeljeni na niz strančica. Moji agenti iz kontraobavještajne službe uspjeli su se ubaciti u njihove redove i poštovani naš predsjedniče, tamo je pravi šou. Oratori po cijele dane vijećaju o već odavno utvrđenim stvarima. Kao da se natječu tko će od njih smisliti „moderniju“, „napredniju“, „znanstveniju“ verziju kanona i creda. Više se čak i ne moramo truditi. Komotno možeš sjesti uz kokice i uživati u komediji zabune – prozbori ovo zadnje kroz smijeh ministar Mendacium ne mogavši se više kontrolirati.

- Da, vidio sam te izvještaje i moram ti odati priznanje na domišljatosti kojom si uspio zbuniti i samog Albusa i njegove najbliže suradnike – odgovori Invidius dok mu je opet lice preplavio bijes na spomen Albusa.

- Gospodine predsjedniče, što se tiče mojeg ministarstva mogu potvrditi da je svaki stanovnik Tartarusa spreman boriti se do smrti za našu stvar – hladnokrvo je iznio izvještaj ministar unutarnjih poslova Odium.

- To je najvažnije – odgovori tiho Invidius zagledan prema zapadu, pa nakon kratke tišine usmjeri pogled na ministra ekonomije Avaritia.

- Tartarus je spreman podnijeti svaku cijenu i duljinu ove operacije – odgovori vječito promukli ministar ekonomije Avaritia.

- Dragi moj prijatelju – obrati se Invidius Belumu – tebi prepuštam završnu riječ. Tvoja odluka bit će konačna. Možemo li pobijediti?

- Ne možemo – odgovori nakon poduže stanke i uzdaha general ministar Belum – ali možemo dobiti rat – dometnu prije nego je itko od prisutnih ministara uspio reagirati, a malo je reći da su bili zaprepašteni. Osim Invidiusa koji se nasmijao punom snagom zagrlivši general-ministra Beluma.

- Gospodo ministri, idemo u Consilium zatražiti odobrenje članova – veselo reče Invidius te se zaputi u veliku dvoranu Consiliuma zajedno s ministrima. 

- Ušavši u dvoranu sjeo je u zadnju klupu – jer i to je odraz demokratičnosti u Tartarusu. Predsjednik Invidius nikad ne predsjeda niti sjedi u prvom redu ili za glavnim stolom Consiliuma. To mjesto drži predsjednik Consiliuma ministar Fastus.

Označivši početak sjednice udarcima bakulusa, ministar Fastus ukratko je iznio predmet zasjedanja a onda zatražio glasovanje članova. Glasanje u Consiliumu odvija se tako što se u za to posebnu kutiju ubacuju kuglice crne ili bijele boje pri čemu je crna pozitivno mišljenje, a bijela negativno. Glasovanje je završilo u rekordnom roku.

- Poštovani članovi, zaključujem ovu sjednicu Consiliuma jednoglasnom vašom odlukom da Tartarus pokrene specijalnu obrambenu vojnu operaciju protiv Terana kako bismo zaštitili naše vitalne interese – zaključio je sjednicu ministar Fastus nakon čega su se svi članovi Consiliuma digli, okrenuli prema istoku gdje je sjedio predsjednik Invidius u zadnjoj klupi te snažno zapljeskali na što se on podigao, naklonio i s dubokim ganućem na licu napustio svoju ložu.

U ranu zoru idućega dana 24. veljače 2022. godine, kako je to bilo i u rujnu 1939. godine, Belumove „orgulje“ zasvirale su njegovu strahovitu odu smrti zasuvši ukrajinske gradove paklenskim notama smrti, razaranja i mržnje. U ljudskim srcima i umovima „otac laži“ i „ubojica od početka“ uspio je posijati dovoljnu količinu mržnje, pohlepe, oholosti, zavisti i laži navevši još jednom Kajina da ubije svog brata Abela.

U isto vrijeme u glavnom gradu Oratora koji leži na sedam brežuljaka na vrata prostranog i bogato urešenog ureda njihovog vođe Adama Albusa pokucao je Profetus, voditelj najmoćnije obavještajne službe u cijelom Univerzumu.  Ušavši, predao je Albusu omanju epistolu i jednako tiho izašao. Adam Albus zadubljen u spise digao je pogled tek kad su se vrata za Profetusom zatvorila prozborivši umorno i tiho – hvala!

Kad je otvorio epistolu i pročitao napisano problijedje, a ruke mu zadrhtaše… Pisalo je: Jak 5,1-6; Ps 49,14 – 20 i Mk 9,41-50.

 Nažalost, nastavlja se…

petak, 30. travnja 2021.

COVID putovnice kao uvod u uvođenje SDB-a?


Dugo već nisam objavljivao. Pomalo me strah, jer pisanje je također vještina koju ako ne njegujemo s vremenom "zakržlja". Stoga sam zahvalan na poticaju za pisanje koji sam dobio iz Uredništva KANA-e, naše vrhunske obiteljske revije. Trebalo mi je mjesec dana da sastavim odgovore na pitanja i nisam baš siguran da sam napisao nešto što će objavom obogatiti čitatelje. Prepustio sam tu odluku Uredništvu. 

No, želim s vama na ovom mjestu podijeliti odgovor na jedno od pitanja iz razgovora kao poticaj na razmišljanje o jednoj izuzetno važnoj temi - uvođenje tzv. COVID putovnica. 

PITANJE: Od pojave interneta i početka njegove masovne upotrebe, sve se mijenja, pa i mediji, odnosno prenošenje informacija. Jedna promjena je u brzini prenošenje informacija. Pojavom društvenih mreža stvari su se opet promijenile. Što mislite, kako će u budućnosti izgledati prenošenje informacija; kako vidite budućnost medija?

ODGOVOR: Informacija je sve u suvremenom poretku. Prije samo nekih desetak pa i manje godina gledao sam SF filmove čija radnja i prikazi su tad bili nezamislivi, a danas su stvarnost. 

Tehnički i znanstveni napredak je zastrašujuće brz i usmjerava čovjeka i život ka posvemašnjoj kibernetizaciji i kiborgizaciji – sofisticiranim, neizmjerno brzim sustavima upravljanja i povezivanja biologije i tehnike.

Kako će to završiti ne znam, ali bojim se da će jednog dana, možda ne tako daleko, svaki čovjek na zemlji u svome tijelu imati ugrađen mehaničko-informatički sklop, svojevrsnu „banku vremena“ koliko može i smije živjeti. 

Taj će se vremensko-životni račun moći puniti nagradnim bodovima, stečenim bodovima ili za kaznu oduzimati, ovisi kako se čovjek ponaša – u skladu s vladajućim kastama ili protiv njih. I što je naj zastrašujuće – upravljači svijeta, sve demokratski izabrani, institucionalizirani, moći će isključiti tvoj vremensko-životni račun i izazvati fizičku smrt. 

To sam gledao u jednom fantastičnom SF filmu. 

Reći će netko da je to SF i da nema šanse da se to dogodi. Ali to se već događa! 

Mi već sad, svaki od nas imamo svoj socijalni ID koji nas klasificira. O svakome od nas postoji na nekom serveru pohranjen naš socijalni ID. 

Kineska državna vlast i institucije su u toj kontroli otišli izuzetno daleko razvivši tzv. Sustav društvenog bodovanja (SDB) tako da građanin koji se dobro ponaša dobiva nagradne bodove na svoj socijalni ID račun. 

Ako pak, na primjer, posjećuje od vlasti zabranjene internetske stranice, kontrolori mu dodaju negativne bodove zbog čega gubi neke društvene povlastice. Na primjer – pravo na vrtić za dijete ili neko drugo pravo. 

Zato u potpunosti razumijem strah i oprez ljudi vezan uz najavu uvođenja „COVID putovnica“, jer to uistinu nije ništa drugo nego uvođenje neke vrste sustava društvenog bodovanja i posljedično i uvod u otvoreni totalitarizam koji bi vrlo lako svoj epilog mogao imati u opisanoj radnji SF filma koji sam naveo.

P.s. U međuvremenu sam na internetu pronašao film o kojem je riječ. Čak ga možete pogledati na YouTube-u u cijelosti. 


Foto: Screenshot, YouTube



petak, 27. studenoga 2020.

„Nije nam potrebna veća vjera, nego veći Bog!“

 

 

Citat iz naslova prepisujem iz knjige „Snaga molitve zagovora“ češke teologinje Kateřine Lachmanové koju je u Hrvatskoj izdala Kršćanska sadašnjost i koju vam svesrdno preporučam za čitanje. Knjiga obiluje izuzetnim uvidima u svijet autentične duhovnosti koja ne postoji bez autentične molitve. Navode se tako stavovi i ponašanja koja priječe autentičnu molitvu, ali i stavovi i ponašanja koji je čine mogućom i sve to potkrijepljeno primjerima iz Svetog pisma i života svetih. 

U nastavku vam neću prepričavati sadržaj knjige, ne zbog lijenosti, nego zbog toga što smatram da je najbolje da si nabavite knjigu (80 kn je cijena, a učlanjenjem u Klub čitatelja možete dobiti i dodatni popust), i da odvojite vrijeme za njezin sadržaj koji će vam, siguran sam, otvoriti i produbiti mnoge vidike. 

 Zašto nam nije potrebna veća vjera, nego veći Bog? Ima li ta rečenica smisla kad prevladavajući oblik govora u Crkvi naglašava upravo malu vjeru nas vjernika, nas Crkve kao razlog tolikoj prisutnosti zla i njegova djelovanja u svijetu? 

»I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.« »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11, 9-13) 

Ako se malo bolje razmisli, barem sam ja došao do tog zaključka, uistinu problem nije vjera, nego bog u kojega vjerujemo, kojemu se molimo, kojega propovijedamo. Namjerno pišem riječ bog malim slovima, jer svatko od nas ima neku svoju sliku Boga, vlastito iskustvo Boga i vlastiti odnos s Bogom. Čovjek ni ne može posvema vidjeti, shvatiti, pojmiti Boga. To je obećanje onima koji će to zaslužiti svojim životom i na što smo svi pozvani. 

Istina jest da se Bog objavio čovjeku Utjelovljenjem svoga Sina Isusa Krista kako bi spasio čovjeka od njegove sljepoće, od klice smrti i propasti koju je posijao đavao u prve ljude kroz njihovu neposlušnost, no to otkrivanje Božjega Lica, čišćenje od lažnih slika i iluzija koje imamo o Bogu, trajan je i cjeloživotan proces. 

 To je put vjere. To je obraćenje srca, života. 

Mnogi od nas ljudi vjeruju: 

 - u „odsutnog boga“ koji je negdje na putu ili je jednostavno nezainteresiran za ovaj svijet i čovjeka 

- u „okrutnog boga“ kojemu je jedina briga kažnjavanje neposluha, grijeha 

 - u „ljubomornog boga“ koji ne želi nikakvo naše zadovoljstvo, sreću, radost, uspjeh nego samo patnju i suze, križeve i jedina mu je briga pokvariti naša nastojanja da budemo sretni 

 - u „naivnog boga“ koji poput nekog djedice nešto prijeti, upozorava, ali neće reagirati na naše gluposti, zlo koje činimo 

- u „psihić boga“ koji je pun milosrđa i tu je za nas kako bi nas utješio, saslušao, ali u stvarnosti i dalje sve ostaje na nama i ne nudi nikakva rješenja 

 - u „boga slabića“ koji dijeli vlast s đavlom i njegovim hordama, gotovo pa imaju jednaku vlast i moć nad čovjekom i svijetom 

- u „boga elitizma“ kojega ne zanimaju neuspješni, nego koji priznaje i brine samo o uspješnima, elitama i zbog toga je važno postati važan, uspješan, „upasti“ u elitu (političku, menadžersku, religioznu, mafijašku (da!)), biti poseban, pripadati nekoj posebnoj skupini… 

Tih iskrivljenih, često puta i patoloških slika Boga ima nevjerojatno mnogo. Koliko ljudi toliko i tih iskrivljenih slika Boga. 

Neke od njih je vrlo teško otkriti, jer su dio naše osobnosti, našeg identiteta, ponekad nosive strukture ličnosti i kad ih čovjek i otkrije, predstoji mu izrazito teška borba puna straha, boli i patnje da bi se suočio s njima, prihvatio ih i od njih učinio, ako već ne saveznike, a ono barem ne više neprijatelje koji ga stalno napadaju, ometaju i prijete propašću. 

No, ne treba se zbog toga plašiti. To je sastavni dio čovjekova života. Njegovog rasta i sazrijevanja. Upravo suprotno – sve su to izuzetne prilike koje nas mogu dovesti do što jasnije, čišće, istinitije slike Boga. 

Postoji PRAVI BOG! Bog koji sve drži u svojim rukama i nijedna vlas nam ne pada s glave bez Njegova znanja! To je Bog koji nam se objavio u svome Sinu Isusu Kristu! On je naš Otac! On nas neizmjerno ljubi! Toliko da je i sam postao čovjekom, prošao ovom suznom dolinom, suočio se sa najdubljim čovjekovim strahom – od smrti, umro, ali i dokazao da tu nije kraj, da smrt i zlo nemaju zadnju riječ, nego Život i Ljubav! Jer Bog je Ljubav! 

No, ovo su samo riječi koje smo svi mi već puno puta čuli, pročitali, izgovorili… Treba nam iskustvo tog i takvog Boga! Proživio sam jako, jako puno trenutaka svog života u bolnom i suznom naricanju za tim i takvim Bogom… 

I vi ste koji ovo čitate. Svjesno ili nesvjesno, ali jeste. I još ćete. Zašto? Zato što bez križa nema uskrsnuća! 

Tko hoće biti Isusov učenik neka svaki dan uzme svoj križ na sebe i ide za Njim – jasno kaže Isus. 

Što je ključno u toj uputi? 

Uglavnom se hvatamo riječi križ – jer je u ljudskoj prirodi prvo detektirati opasnost, prijetnju, izvor straha, a to je i posljedica imanja krive slike Boga koje sam nabrojao. 

Ključna riječ je ZA NJIM! Isus neće maknuti križ od tebe, ne zato jer to ne bi mogao, nego zato, jer je križ jedini put sazrijevanja, rasta, razotkrivanja laži i otkivanja istine i Istine, jer te želi spasiti! Želi da i ti doživiš vlastito uskrsnuće! Želi da vidiš Boga licem u Lice i živiš vječno! 

Zato je došao! I u svemu tome On ti jamči da NIKAD NEĆEŠ OSTATI SAM! Ići ZA NJIM, znači ići s Njime! To je ta radosna vijest Evanđelja – ne boj se!, nisi sam!, ja sam s tobom uvijek!, neću te ostaviti nikada! 

Pred nama je Advent. Možda bi bilo dobro iskoristiti ga za jednu malu inventuru svojeg života, svoje prošlosti, svojih odnosa, svojih želja i iluzija budućnosti…? 

Pravo je vrijeme da otkrijemo u sebi one gostioničare koji su odbili primiti trudnu Bogorodicu Mariju i Josipa pa se Bog na kraju rodio u štali. Ne, nemojmo osuđivati gostioničare što su odbili Boga! Jednostavno Ga nisu prepoznali, jer su imali krivu/krive slike o Njemu! A kad će ti Bog doći na vrata, nikad ne znaš! 

Advent je izvrsna prilika da pogledamo „Božji fotoalbum“ u svojoj nutrini i da počistimo prašinu naše lijenosti, plijesan naše oholosti, smrad naše sebičnosti, nakazno ružni kič naših taština… s Njegove Slike koju nam je osobno utisnuo u dušu kad nas je stvarao! 

U suprotnom ni ovoga Božića, nećemo Ga prepoznati! 

P.S. Koristim priliku kako bih Vam predstavio svoju novu pjesmu. Govori upravo o ovoj temi. Obraćenju. Posvetio sam je beskućnicima. Našoj Braći i Sestrama kojih u Hrvatskoj ima više od 2000 (vidi: https://beskucnici.info/ ), i koji izrazito pate...

Hvala ako ćete je poslušati, preporučiti drugima, pretplatiti se na kanal, ostaviti komentar…. 

Franc - Prosjak

 

P.S. 2X Nisam usputno stavio ove Isusove riječi u tekst: »I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.« »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11, 9-13) 

Usudimo se poslušati Isusa bar jednom! Ali, pazite što ištete i kako to ištete! Molitva je razgovor s Bogom, a priznat ćete da je teško slušati, a kamoli ostvariti neki odnos sa sugovornikom koji vam laže, koji je ohol, sebičan i dvoličan... Zar ne?

Takve ljude mi ljudi odbacujemo, izbjegavamo i ne želimo imati posla s njima. Bog nas neće odbaciti i kad mu takvi dolazimo, ali ne možemo Ga takvi čuti! Ne možemo primiti milost, dar, pomoć koju tražimo kad Ga ne želimo ni saslušati!

Važno je znati moliti i zato sam vam na početku teksta preporučio knjigu "Snaga molitve zagovora" koja je meni puno pomogla, a vjerujem da će biti od koristi i vama da vaša molitva, vaš razgovor, vaš odnos s Bogom bude što iskreniji, a onda sve postaje moguće i sve počinje imati smisla. Pa i križevi i patnja.

Blagoslovljen nam svima bio Advent!

Foto: commons.wikimedia.org (Bartolomé Esteban Murillo, 1617.–1682.


utorak, 3. studenoga 2020.

Tata, to je Božić!


Svi Sveti su. Vraćam se navečer kući i prolazimo kraj groblja. Noć je, groblje svijetli tisućama svijeća. Prizor je prekrasan. Pokazujem svojem trogodišnjem sinu prema groblju da vidi kako lijepo svijetli. Istog trena on poviče – tata, to je Božić! 
Ostao sam, malo je reći iznenađen. 

Zapravo, „izbacio me iz takta“, kako bi se kolokvijalno moglo reći, jer nikako nisam očekivao takav njegov zaključak koji je sve samo ne pogrešan. 

Upravo suprotno, odgovor mu je u maniri najvećih mudraca i teologa. 

– U pravu si – rekao sam mu – ovo je uistinu Božić. Ljudski Božić! 

Ta djetinja reakcija na sjaj svijeća koji je malo dijete podsjetio na sjaj božićnih lampica, zaokupila je moje misli cijelim putem do kuće i navela me da podijelim s vama misli koje su me zaokupile. Naime, u mom rodnom zagorskom mjestu Višnjici, Sve Svete se u starini, a tako je još i danas, naziva Malim Božićem. U tom smislu moj je mališan bio potpuno u pravu svojim zaključkom. 

No, tu se značaj i simbolika ne zaustavlja, jer kad pogledamo značenje blagdana Svih Svetih i blagdana Božića, među njima postoji iznimna povezanost, jer oboje predstavljaju i pozivaju na proslavu života, novog života. 

No, i više od toga – Božić kao blagdan rođenja Neba za čovjeka i Svi Sveti kao blagdan rođenja čovjeka za Nebo povezani su neraskidivom povijesno-spasenjskom vezom, jer da nije bilo tog Božjeg Božića, nikad čovjek ne bi mogao doživjeti svoj ljudski Božić. 

Liturgija – hod kroz povijest spasenja 

Razmislimo li malo bolje, zar postoji ikoji veći ljudski blagdan, dakle blagdan koji slavi čovjeka, od blagdana Svih Svetih? Nema ga. 

Za Sve Svete mi slavimo one koji su u Nebu, one koji su dostigli smisao ljudskog života – biti svet, i koji su svojim životom odgovorili na poziv kojeg je Bog ljudskom rodu, svakom čovjeku, uputio svojim utjelovljenjem i rođenjem u osobi svoga Sina Isusa Krista. 

 Crkva zato nije slučajno u svojoj liturgijskoj godini blagdan Svih Svetih stavila pred kraj, pred završni blagdan Krista Kralja svega stvorenoga. Učinila je to s ciljem čuvanja i obnavljanja povijesno-spasenjske memorije koja započinje navještajem rođenja Spasitelja i završava s eshatološkim slikom Krista Kralja svega stvorenoga koji će nakon posljednjeg suda za uvijeke poraziti neprijatelja Božjeg i čovjekova, oca laži i čovjekoubojicu od početka te uspostaviti svoje vječno Kraljevstvo. 

Zaključujući svoje razmišljanje o sinovom odgovoru na prizor groblja ispunjenog svijetlima svijeća, sjetio sam se Isusovih riječi: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko (Mt 18,3)“.

Napisao na svetkovinu Svih svetih, 1. studenog 2016. godine.
Foto: Pixabay.com

ponedjeljak, 26. listopada 2020.

Tužaljka Nerođenog - pjesma posvećena fizički i emotivno odbačenoj djeci



Prije sto godina, 18. listopada 1920. godine u Sovjetskoj Rusiji, kao prvoj državi na svijetu, izglasan je najsramotniji i najtragičniji zakon u povijesti ljudskoga roda. Zakon koji je legalizirao pobačaj, ubojstvo djeteta pod majčinim srcem. Od tad se to sramotno i tragično „zakonodavstvo“ proširilo cijelim svijetom. Rezultati su stotine milijuna ubijene začete djece, milijuni uništenih obitelji, pojedinaca…

Sjećam se, prije deset godina u Zagrebu u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu održana je tiskovna konferencija u sklopu 40. plenarnog zasjedanja Vijeća Europskih biskupskih konferencija. Na konferenciji je govorila predsjednica Europske mreže Instituta za obiteljsku politiku dr. Lola Velarde koja je predstavila rezultate istraživanja o demografskom stanju u europskim zemljama koje je njezin Institut proveo na zahtjev europskih biskupskih konferencija. Dr. Velarde je istaknula kako je to prvo istraživanje tolikog opsega jer su njime obuhvaćeni podaci za čak 40 europskih zemalja zahvaljujući biskupskim konferencijama koje su dopustila da budu dostupni potrebni podaci koji bi u protivnom bili nedostupni.

Dr. Velarde je upozorila na demografski deficit u Europi zbog velikog broja pobačaja. U 43 europske zemlje u godini dana se počini 2,9 milijuna pobačaja, odnosno svakih 11 sekundi jedan pobačaj, 327 pobačaja svaki sat, 7846 pobačaja svaki dan. U Europi svako četvrto začeće završi pobačajem. Pobačaj je prvi uzrok smrtnosti u Europi, rekla je dr. Velarde.

Godišnje se prema istraživanju iz 2008. godine, koje su proveli Svjetska zdravstvena organizacija i „Guttmacher Institute“, američka ustanova naklonjena pobačaju gotovo 44 milijuna djece ne rodi zbog prekida trudnoće, od kojih je njih 49% obavljeno u tajnosti.

Bojim se da situacija 2020. nije bolja…

Kao student, razmišljajući o zlu pobačaja, napisao sam pjesmu koju vam danas želim predstaviti. Pjesma se zove Tužaljka Nerođenog, a htio sam ispričati priču iz kuta jednog nerođenog djeteta.

Trebalo mi je 18 godina da je snimim. Uspio sam zahvaljujući prijatelju Veseljku Kralju i članovima jedne molitvene zajednice koji su financirali snimanje. Nadam se da će Tužaljka Nerođenog biti još jedan glas u obrani života, u obrani Nerođenih.

Iako sam imao namjeru recenzirati pjesmu, odustao sam od toga, jer najbolje da sami čujete. Jednu značajku ipak moram spomenuti. Naime, poslavši je prije spomenutom prijatelju Kralju, on me pitao što je to oko 3 minute pjesme. Radi se o zvuku medicinskog aparata koji signalizira kucanje srca. U pjesmi sam htio ubaciti taj zvuk završnih otkucaja i prestanka rada srca…  Kad mi je to Kralj spomenuo, prvo što mi je proletjelo mislima bio je izvještaj iz evanđelja – Isus umire na križu oko tri sata popodne… Da, koja simbolika… Nerođeni u mojoj pjesmi umire oko treće minute, Isus je umro oko tri sata popodne…

I doista, u pobačaju se ne radi samo o ubojstvu čovjeka, nego, u konačnici o odbacivanju Boga, jedinoga izvora svakoga života…

To sam htio naglasiti u završnoj strofi pjesme kad Nerođeni stoji u posvemašnjem blaženstvu pred Bogom i gleda Boga kako plače, gotovo Ga tješi zbog činjenice da ljudi odbijaju Njegovu ljubav…

Pjesma završava stihom – bez ljubavi osta…, ne čovjek, nego Bog… To je ujedno glavna poruka pjesme – ma što da smo učinili, Bog želi da se spasimo i nikad se ne umara praštajući…

Pjesmu posvećujem fizički pobačenoj djeci u činu abortusa, ali i emotivno pobačenoj djeci koji su živi, oko nas, možda smo i sami takvi… Milijuni, stotine milijuna djece hoda ovim svijetom, a da su emotivno pobačeni od strane svojih roditelja koji ne mogu, ne znaju, ne žele pružiti ljubav svojoj djeci, prihvatiti ih… Ova pjesma poruka je i njima – postoji Netko, postoji Onaj koji je uvijek tu uz tebe u svakom trenutku tvog postojanja, koji te voli i nikad te neće ostaviti samoga, osloni se na Njega. Njegovo ime je Isus – Bog spašava!

srijeda, 12. kolovoza 2020.

Molitva Duhu Svetom za svaki dan

 

O, božanska Ljubavi, sveta zajednico Svemoćnog Oca i Preblaženog Sina, svemoćna pomoći, Duše Sveti, predobri Tješitelju žalosnih! Izlij se svojom jakom silom u dno srca moga, prebivaj u njemu i razveseli sve tamne kutove te zapuštene kuće trakom svoga sjajnog svjetla, pohodi me i oplodi obilnom rosom svojih milosti tvrdu zemlju duše moje, koja odavno potpuno suha gine i vene.

Rani strelicom svoje ljubavi moju nutrinu, užeži i pronikni spasonosnim plamenom duh moj, rasvijetli me ognjem svete revnosti i sažeži sve što je nečisto, a što se tako čvrsto drži duše mi i tijela! Napoji me rijekom svojih slasti, da više ne pođem za otrovnom slašću ovoga svijeta. Sudi mi, Gospodine, i odvoji me od naroda nesvetoga, uči me vršiti tvoju Volju, jer Ti si Bog moj!

Vjerujem da Ti svakoga, u kome stanuješ, činiš hramom Oca i Sina. Blago onome, tko te za gosta primi, jer će se, po tebi, u njemu nastaniti i Otac i Sin.

Dođi, predobri Tješitelju žalosne duše, Zaštitniče i Pomoćniče u sreći i nesreći! Dođi, Štite slabih, Pomoćniče palih! Dođi, Učitelju poniznih, Uništitelju oholih! Dođi, preljubezni Oče sirotih, Okrepitelju bolesnih, Zvijezdo morska onih, koji plove na moru, luko spasa, jedini ukrase svih živih i jedini spase svih umirućih!

Dođi, Duše Sveti, smiluj mi se i promijeni me po svojoj volji. Udostoj se k meni doći, da ti moja poniznost prema tvojoj veličini, moja slaboća prema tvojoj jakosti, prema punini tvoga Milosrđa, omili. Po Isusu Kristu, mojem Spasitelju, koji s Ocem, u tvojem jedinstvu, živi i kraljuje u sve vijeke vjekova. Amen.

sv. Augustin

utorak, 28. srpnja 2020.

Najveća obmana laži


„Istina će vas osloboditi“ – Isusova je riječ upućena učenicima. Da je to doista tako razumski svi razumijemo i prihvaćamo. Pa ipak, češće odabiremo živjeti u lažima i iluzijama o sebi i drugima iako smo svjesni da je takav život kvalitativno lošiji od života u istini.

Zašto je to tako?

Što je to tako jako da nas prisiljava na odbijanje suočavanja s istinom i život u slobodi?

Objašnjenje leži u našoj nemogućnosti suočavanja s istinom na emotivnoj razini naše osobnosti, odnosno, od suočavanja s istinom i života u slobodi odvraća nas strah.

Duboki, bazični, prijeteći, razoran strah da, ako će svjetlo istine obasjati objekt naše ljubavi, a to možemo biti mi ili nama važne osobe koje volimo, da će nas istina prisiliti na odbacivanje sebe samih i drugih, pa čak i na mržnju! A to onda neminovno vodi u smrt.

I eto nas pred najvećom obmanom laži koju čujemo svaki put kad poželimo svjetlom istine obasjati svoj život i svoje odnose – radije odaberi život u laži i iluziju kakve-takve (lažne) sigurnosti, nego da dopustiš istini da svojom zbiljskom krutošću uništi i to malo sigurnosti!

A što je istina? Istina je baš suprotna od ove obmane laži, a ona glasi, kao što sam na početku napisao – razumski je prihvaćamo, da možemo voljeti samo u istini. Istina je preduvjet ljubavi! Bez istine nema prave ljubavi, niti će je ikad biti. Samo onda kad smo sposobni suočiti se i prihvatiti istinu o sebi i drugima možemo istinski zavoljeti sebe i druge!

Ako nema istine, onda ne možemo zavoljeti ni sebe ni druge i to što mislimo da je ljubav zapravo je samo iluzija ljubavi! I zato smo nesretni!

Kako se suprotstaviti tom bazičnom strahu (od smrti zapravo…) i odbaciti obmanu koju nam laž prijeteći servira (najčešće se radi o kolopletu laži koje su premrežile sve strukture naše osobnosti ili to nastoje…)?

Puno je mogućnosti, ovisno o jačini straha kojim se laž koristi ne bi li spriječila istinu da rasprši njezin mrak.

Ako je čovjek vjernik, zasigurno je vjera s molitvom i sakramentima izvor nemjerljive snage, a ako čovjek nije vjernik i ne oslanja se na Boga u svome životu, opet mu od pomoći može biti i sam strah da će ga život u laži uništiti i da nema što izgubiti ako se odluči za istinu i promjenu.

Alkoholičara, kockara, bludnika, kriminalca… na suočavanje s istinom o svom poroku i ropstvu može motivirati patnja svojih bližnjih, supruge, djece…

Puno je situacija i puno je mogućnosti koje dovode do susreta s istinom.

Sve je dobro dokle god čovjek na razumskoj razini uviđa laži i iluzije u kojima živi i koje ga poput kakvog nametnika lagano, ali sigurno uništavaju, crpe životne sokove i sprječavaju ga da se razraste i dade plod u svem bogatstvu svoje osobe i potencijala.

Najteže je onda kada laž/i toliko zatruje/zatruju našu emotivnu razinu osobnosti da razum više ne može nikako kontrolirati podivljale emocije, ili ga osoba od siline buke koju emocije proizvode ne može čuti. Tada lažima i iluzijama više ne treba ni strah da bi spriječile čovjeka od suočavanja i prihvaćanja istine. Čovjek je običan rob.

No, ne želim završiti s pričom o snazi laži, snazi njezine obmane i snazi straha od smrti koji laž vješto zloupotrebljava protiv čovjeka. Želim progovoriti o ljepoti istine! Želim podijeliti i vlastito iskustvo (mnogih) suočavanja s istinom o sebi, a koja su mi dala nevjerojatna iskustva radosti, slobode, mira, ljubavi, dobrote, većeg samopouzdanja, otkrića novih talenata, nevjerojatne susrete, događaje, snagu opraštanja i prihvaćanja oproštenja…

Da, suočavanje s istinom boli, jako boli, razarajuće boli, jer ruše se ogromne kule iluzija i laži koje smo katkad gradili godinama, desetljećima, ali istovremeno uz tu razarajuću bol dolazi i miomiris, nektar radosti, slobode, mira koji nas jača, ohrabruje, drži, napunja nadljudskom snagom kojom bi čovjek bio kadar i „gore premještati“…

Kako padaju prijeteće i ružne kule laži i iluzija, na njihovom mjestu nastaje nešto posve novo – život bez straha, život sposoban za ljubav, život sposoban za slobodu, život koji, ne da se nada vječnosti, nego je već živi, ovdje i sada, svakoga trenutka ovog nevjerojatnog, božanski čudesnog putovanja koje se naziva životom!

Ali, ima jedna „kvaka“ u cijeloj ovoj priči!

Istina nas doista oslobađa i pobjeđuje svaku laž, čini nas sposobnim za istinsku radost i ljubav i sreću, no istina nam ne oduzima našu slobodu, ne „oslobađa“ nas od naše slobode, a to znači da čovjek do kraja svog životnog putovanja nije siguran od zavodljivih šaputanja laži, od glamura koji mu laskavo nude iluzije, od osjećaja moći i slave koje mu nudi laž u zamjenu za slobodu.

Zašto je to tako? Zašto nas istina ne oslobodi i od slobode pa da se ne moramo mučiti sa zavođenjima laži i njenih slugu iluzija i strahova?

Odgovor je jednostavan – kad bi nas istina „oslobodila“ i od naše slobode, onda ona ne bi bila istina, nego još jedna laž.

Zato svi oni koji čovjeku nude slobodu bez odgovornosti nisu od istine, nego sluge laži i što dalje od njih!

Za kraj, s nadom da vam je tekst bio od pomoći, dijelim s vama svoju novu pjesmu koju sam konačno snimio i objavio. Pjesma „Vjerujem“ govori između ostaloga i o mojim mnogim trenutcima suočavanja s istinom o sebi i drugima, ali i o Bogu. Tek tu, u bezgraničnim prostranstvima čovjekova odnosa s Bogom, laž voli razvijati svoju mrežu iluzija! Ali možda i o tome napišem koji tekst.

Ono što je jedino važno jest to da čovjek nikad nije sam, prepušten na milost i nemilost laži, nego je uz njega Bog, Onaj koji je prisutan i vjeran svojim obećanjima i koji ima zadnju riječ nad čovjekovim životom.

Ako vam se pjesma svidjela, zamolio bih vas da mi se javite na mail zvone.franc@gmail.com i podijelite sa mnom svoja razmišljanja o njoj. Poziv vrijedi i za ovaj kao i svaki drugi tekst. 

Foto: Pixabay.com

 

ponedjeljak, 6. srpnja 2020.

Mamine posljednje riječi…

Dugo se nismo čuli i mnogo je toga što bih htio podijeliti s vama, ali u zadnje vrijeme toliko se toga dogodilo što mi oduzima snagu za riječi, da bih najradije pobjegao negdje daleko od svake buke i svake riječi. Ono zadnje, najteže, oproštaj je od moje mame koja je završila svoj ovozemaljski hod.

Oni koji imate to iskustvo susreta sa smrću mame ili tate razumijete dubinu i težinu boli. Razumijete koliko prijeteće djeluje praznina koja se odjednom pojavljuje, kao i razornu bol koju nanose mnogobrojna pitanja bez odgovora.

Naravno, Isusovim je učenicima u tim trenucima kao melem na raspolaganju snaga Njegovih riječi, svjetlost Nade koja je kadra raspršiti i najcrnji mrak kao i milina Božje Ljubavi koja suosjeća, koja razumije, koja tješi, pročišćava i ozdravlja.  

Pa ipak bol je tu, jer rastanak s izvorom jedine ljudske bezuvjetne ljubavi na ovome svijetu, a to je roditeljska, majčina ljubav, ostavlja čovjeka sama, nezaštićena. Kida se i posljednja ljudska sigurnost koju čovjek kao dijete ima. Smrću roditelja, čovjek postaje siroče idući ususret svojim najdubljim strahovima, od kojih je onaj od vlastite smrti najstrašniji.

I možda ste mi dosad već postavili pitanje – ali ti si vjernik!, imamo Isusa!, imamo čvrsto i neporecivo obećanje da oni koji u Njega vjeruju neće umrijeti!, imamo neiscrpno vrelo snage u Euharistiji i sakramentima!, zar ne vjeruješ u to?, zar sumnjaš? ...

Ne sumnjam u Boga i Njegovu Ljubav, to je jedino što imam, ali lagao bih kad ne bih priznao da su u svakoj mojoj molitvi ovih dana bile Martine riječi - Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.

No, nemojte to shvatiti kao prigovor Bogu. Ne. To je jednostavno jedina molitva koju ovih dana mogu izreći. Da, molitva…

A što mogu drugo osim priznati da sam bez Boga ništa i da ovakav jadan i krhak ne mogu razumjeti Otajstvo Boga. Što mogu drugo u ovim trenucima osim zgrabiti Boga za Njegovo Srce!? Srce koje mi je dalo majku čije je ovozemaljsko srce prestalo kucati, a koje me bezuvjetno voljelo? 

Što mogu drugo osim zgrabiti Boga za Njegovo Srce i sada siroče zajecati da ne zaboravi na tu bezuvjetnu majčinu ljubav koju sam toliko obilno primao, da je zagrli kao nježna majka i udijeli vječnu radost i mir, brišući sve njezine mane, čisteći prašinu grijeha s njezine duše koja je toliko ljubila radujući se i najmanjem znaku dobra i opraštajući brzinom munje svima, pa i najteže nepravde i boli koje je doživljavala hodeći ovom dolinom suza.

Što mogu drugo, osim podsjetiti Isusa da i On ima Majku, da dobro zna što je to majčina ljubav! Što mogu drugo nego istresti suze u naručje One koja najbolje zna što znači biti majka… Ne preostaje mi ništa drugo, nego sakriti se u sigurnost Božjeg Srca i toplinu Srca Njegove Majke.

Za kraj, dijelim s vama pjesmu koju sam napisao svojoj mami kao student odlazeći jednog ljeta na rad u inozemstvo. Gledajući je kako me ispraća s kućnog praga blagoslivljajući me znakom križa kao i uvijek kad bih odlazio, u misli mi je došla i slika budućnosti i dan kad me više neće ispraćati i kad me više neće svojim rukama blagoslivljati znakom križa i kad će mi ostati samo jedna suza…

Taj dan sam doživio, i doslovno na rastanku na odjelu intenzivne njege gdje je ležala u bolima, s mamina sam lica obrisao jednu suzu koju je pustila uz riječi – ZBogom…

Fala ti Bože za moju mamu Zoru!


petak, 29. svibnja 2020.

Priča o tri muškarca, koji su nosili, svako od njih, po dvije vreće...


Ne znam jeste li na Facebooku otkrili facebook profil svećenika Stjepana Ivana Horvata? Ako niste, preporučam vam ga, jer naći ćete nadahnute statuse i mnogobrojne poticajne priče pune životne mudrosti. Poput ove u nastavku.

Jedna drevna legenda priča o tri muškarca, koji su nosili, svako od njih, po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako.

Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visile obješene na drvenoj motki na ramenu.

Upitali su prvog čovjeka što ima u vreći. Odgovorio je: “Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti – u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. 

Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i u mislima i u osjećajima. Stalno radim na njima. “Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.

I drugog su čovjeka upitali isto. Rekao je: “U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži pogreške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom gdje god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su vrlo teške. ”

Treći je čovjek odgovorio: “Na prednjoj vreći napisao sam riječ “dobrota “. Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi​​. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. 

Vreća na leđima ima natpis “loša sjećanja” i prazna je, jer samo joj odrezao dno. o svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje ponekad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.”



utorak, 3. ožujka 2020.

Što je to korizma?


Čega ćete se odreći u korizmi? Hoćete li prestati: pušiti, kockati se, odlaziti bioenergetičarima, vračevima, zvati tarot majstore po lokalnim televizijama u sitne noćne sate, zlostavljati bližnje (ženu, muža, djecu, roditelje), prestati neumjereno piti, dangubiti, u ženama/muškarcima gledati samo predmet požude, oholiti se, sebično gaziti preko drugih samo da ostvarite svoj cilj…?
Ima toga još puno što salijeće čovjeka na njegovu životnom hodu. Riječ je o grijesima. O zlu koje nas duhovno, a onda neumitno i tjelesno, ranjava i malo pomalo uništava. Nas čini nesretnima, a naš život besmislenim. I lijepo je to da se u korizmi odričemo nečega što nam godi, ili s druge strane ako u tom vremenu na poseban način ustrajavamo u borbi protiv neke ovisnosti ili loše navike, no, počesto sve staje na tome.
Malo sam razmišljao ovih dana o korizmi, što bi ona trebala zapravo značiti? Zašto je ona tako važna za život vjernika da ju je Crkva posebno istakla? Jeste li se i vi to zapitali? Znadete li? Možemo zajedno razmišljati čitajući tekst iz evanđelja:
Kušnja u pustinji (Mt 4 1-11)
(Usp. Mk 1, 12–13; Lk 4, 1–13)
1 Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. 2 I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje.
3 Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« 4 A on odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.«
5 Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama 6 i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe
i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.«
7 Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«
8 Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu 9 pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« 10 Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!«
11 Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.
Kao što vidimo iz Evanđelja, Isusova pustinja (korizma) ima dva dijela – mrtvljenje i suočavanje sa sotonom. Prvi dio evanđelisti (Matej i Luka) ne opisuju tako detaljno kao sam susret Isusa sa sotonom. Zašto? Pretpostavljam zato što su htjeli nešto naglasiti. Detaljno opisujući Isusovo suočenje sa sotonom i tri kušnje na koje Ga je postavio, vjerujem da su htjeli taj završetak naglasiti.
Tri sotonine kušnje?
„Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.“
Sotona se ruga Isusu. Ruga se čovjeku. Svaki put kada ustraje na putu života u poštenju, istini i pravednosti. Kada odbija kruh zarađen na nepošten način. Ruga se danas osobito sirotinji u našoj domovini, ali i diljem cijeloga svijeta, koja jedva preživljava. Ima lice korumpiranih političara, lihvara, mešetara, bezobzirnih izrabljivača radnika… Sotona svoju kušnju danas izriče drugim riječima – snađi se i uživaj, jer život kratko traje!
„Ako si Sin Božji, baci se dolje!“
Koliko li samo vjernika danas nasjeda na ovu sotoninu zamku. Moralni zakoni su nategnuti do krajnosti. Više se ne zna što je dobro, a što zlo. Jer sve se u „određenim kontekstima“ može prikazati kao dobro. Ljubavlju se proglašava sebično udovoljavanje nagonima. Dobrotom se proglašava proračunato iskorištavanje tuđe patnje. Istinom se proglašava i ono što je svakom zdravorazumskom promišljanju laž. I sve se to zaogrće neprestanim perpetuiranjem fraze – Bog je milosrdan, on nas voli. I ljudi nasjedaju. Bacaju se naivno u ponore iz kojih nikad ne iziđu. A Bog je pravedan, jasan je kad upozorava da udaljavanjem od Njegovih zapovijedi čovjek zapada u smrtnu pogibelj.
„Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.“
I mnogi mu se klanjaju. I gledamo ih kako su slavni, vladari, moćnici… No to je samo privid. Drugo sotona ni ne može dati osim privida i laži. On je otac laži. Iza nasmiješene fasade onih koji mu se klanjaju nalazi se pustoš. Duševni pakao koji svakom sekundom žešće peče vatrom besmisla, ispraznosti, nemira, nezadovoljstva, prokletstva…
Vjerujem da ste i sami čitajući retke iz Evanđelja izvukli tumačenja. Vjerojatno i različita od mojih. No ono što sam zapravo htio naglasiti jest to da mi se čini da nam se korizma najčešće svede samo na prvi dio iz opisa Isusove korizme – mrtvljenje. Grčevito svaki dan ustrajemo, na primjer, u tome da ne zapalimo cigaretu. I dođe Uskrs i to je to. 
A što s drugim dijelom? Imamo li hrabrosti zaputiti se s Isusom u pustinju (korizmu), kako bi se tamo suočili sa svojim „demonima“? Onima koji se ne otkrivaju samo tako? Onima koje izbjegavamo uopće spomenuti, priznati da nas truju svojim stalnim navođenjem na grijeh? Onima koje smo prividno zaključali iza svakojakih obrambenih mehanizama?
Sam čovjek protiv sotone i zla ne može. Ali s Isusom je sve moguće. To vama, i sebi, od srca želim – blagoslovljen korizmeni hod koji će nas dovesti do uskrsnuća u novom životu s Isusom! Njemu možemo predati sve svoje strahove i boli. On nas jedini od njih može osloboditi.
P.S. Preporučam vam za slušanje pjesme sjajne glazbenice Lauren Daigle. U ovoj pjesmi ona pjeva sljedeće stihove:
Ti kažeš da sam voljena kada ne osjećam ništa
Ti kažeš da sam jaka kada se osjećam slabo
Ti kažeš da me držiš kada počnem padati
Kada nigdje ne pripadam, Ti kažeš da sam Tvoja
I ja vjerujem, oh ja vjerujem u sve što Ti kažeš o meni
Ja verujem…

Da, jedino je bitno što Bog misli o nama…
Korizma je povlašteno vrijeme u kojem to možemo saznati.

Foto: Pixabay

subota, 4. siječnja 2020.

Samoća na tajnom zadatku


Na kraju jednog polja stajaše Ljubav i Samoća i promatraše mladi zaljubljeni par.
Samoća reče Ljubavi: - Kladim se, da ću ih rastaviti.

Ljubav uzvrati: - Sačekaj samo malo! Daj mi šansu da provjerim samo jednu stvar kod njih, a poslije toga možeš da odeš kod njih koliko god hoćeš puta.
Samoća se složi sa tim. A Ljubav se približi zaljubljenima, dodirnu ih, pogleda ih u oči i spazi u njima sjaj.

Vrati se nazad i reče Samoći:
- Hajde, sada je red na tebe!
- Ne, – odgovori Samoća – Sada ništa ne mogu napraviti, sada su njihova srca ispunjena ljubavlju. Doći ću malo kasnije.

Proteče neko vrijeme i Samoća navrati pokraj kuće onog zaljubljenog para i vidje mladog oca i mladu majku s novorođenom bebom. Samoća se bila nadala, da će ih do tada napustiti ljubav i nestrpljivo iščekujući, prekorači preko njihovog praga.

No pogledavši im u oči, ona vidje samo Zahvalnost.
Okrenu se nazad i reče: - Doći ću kasnije…

Proteče još dosta vremena i Samoća se pojavi ponovo pred njihovim vratima i začu dječju vrisku. Otac se tek vratio s posla umoran, a majka je uspavljivala djecu. Samoća se opet ponada, da će ovog puta moći rastaviti ih, jer kako reče: -Prošlo je toliko vremena i Ljubav i Zahvalnost bi dosad već trebali napustiti njihova srca.-
 No pogledavši im u oči, ona sada spazi u njima Poštovanje i Razumijevanje.
- Doći ću kasnije, reče i ovog puta, okrenu se i ode.

Proteče opet mnogo vremena. I Samoća se, po običaju, još jednom pojavi pred domom zaljubljenih. Primijeti sada da su im djeca već bila porasla. Sijedi otac je nešto objašnjavao sinovima, a majka je pripremala večeru u kuhinji.

Zagledavši im se u oči, Samoća se još jednom razočara, vidjevši ovaj put u njima Povjerenje.

Proteče najviše vremena od tada. I Samoća još jednom svrati u isti dom. Zapazila je sada da unučad odlaze od kuće, a da kraj kamina ostade sjediti rastužena i onemoćala starica. Samoća je pogleda i slavodobitno reče: - To je to, došao je konačno i moj trenutak!

Htjede zatim pogledati joj u oči kako bi se u to uvjerila, no istog trena starica ustade i izađe iz kuće. Samoća krenu za njom. Uskoro, nekada mlada djevojka, a sada stara žena, stiže do groblja i sjede pored jednog groba. Bijaše to grob njenog supruga.

- Izgleda, da sam ipak zakasnila – reče Samoća. – Vrijeme je dovršilo ono što je bio moj zadatak.

Tek tada se Samoća zagleda u rasplakane oči starice, i u njima vidje po prvi put USPOMENU:
Uspomenu na Ljubav, Zahvalnost, Poštovanje, Razumijevanje i Povjerenje...


Izvor: Facebook

Foto: pixabay.com

ponedjeljak, 16. prosinca 2019.

Priča o ženi, njenom mužu i smrti


Jednog dana netko je pozvonio na ulaznim vratima.
"Smetam li?"
"Dolaziš li u posjet, a da ne smetaš?"
"Znam, nerado sam viđena", reče mi moja gošća, "ali što mi preostaje, nego pozvoniti, pokucati i reći: Vrijeme je. Jednog od vas, tebe ili tvoju ženu moram uzeti sa sobom. Ti odluči".

"Slušaj, prijateljice", rekoh, "ja previše volim svoju ženu, a ona se toliko raduje životu - ako se mora umrijeti, uzmi radije mene".

"Govoriš, bez da si ozbiljno razmislio", reče mi moja gošća, prijateljica Smrt. "Odluka i nije tako jednostavna. Tko umre, taj je u prednosti. Oslobodio se svih zemaljskih briga. Sve što te danas još muči, borba za život, svađa sa susjedom, novac koji si posudio, a nisi vratio, strah pred bolešću... sve će to nestati tvojom smrću".

"Tako ti to vidiš", rekoh, "tvoja je zadaća da čovjeka kojeg želiš odnijeti, tješiš. Što se mene tiče, ako će ja umrijeti prije moje žene, neću biti u prednosti, jer ja ju volim".

Smrt me pogledala i rekla "Baš zbog toga što ju voliš, razmisli još jedanput. U sretnom braku u kakvom ste živjeli 45 godina, gdje ste se brinuli jedno za drugo, gdje ste sve dijelili, bit će onaj koji ostaje, jače pogođen od onog koji odlazi. Ne vjeruješ mi?

Razmisli kako će izgledati život tvoje žene. Njezino je srce slomljeno zbog tvog odlaska. Mora živjeti s time. Zajedničke brige past će samo na njezina ramena. Život će joj, ako ti ne stojiš uz nju biti težak. Nikog nema da ju tješi, da joj obriše suze, da joj olakša patnje. S kime podijeliti tugu? Sjećanje na tebe će ju mučiti.

Bit će osamljena. Vaši će se prijatelji povući, jer tko je bio sprijateljen s vama obadvoma, u većini slučajeva ne zna što bi učinio samo s jednim. Tvoja će žena usamljena sjediti u fotelji, sat će kucati, uvije će gledati na sat, ali nitko ne ulazi, ni ti, a niti itko tko bi pitao za tebe kao prije. Ona će mirno sjediti, usnice će joj se stanjiti i sjećati će se što je propustila za tvog života; da ti nije ni jednom zahvalila što si je uzeo za ženu i da si joj bio dobar suprug.

Neizgovorene riječi ljubavi leže joj na duši poput olovnog utega koji ju vuče prema dolje i ne da joj disati. Svaka joj je minuta poput vječnosti. Razgovarati će s predmetima oko sebe, jer nema nikog kome bi otvorila svoje srce. Kasnije će svakim danom ostati ležati sve duže u krevetu. Ta zašto da ustaje. Ta nitko ne čeka na nju... Želiš li je zaista prepustiti toj boli?"

"Ne!" viknuh. "Ne smije tako živjeti. Ja ju volim više nego samoga sebe. Neka radije ja živim tako jadno, a nju uzmi u miru. Ona spava gore. Uzmi ju nježno, da je ne probudiš. Nek otvori svoje oči tek pred Bogom, da ne bi pitala za mene, da li ću moći bez nje".

Smrt klimnu glavom, te krene stepenicama do sobe gdje je spavala moja žena.

"Ne!", viknuh opet. "Ostavi mi ju, ili uzmi mene! Ne bih mogao podnijeti da ne čujem više njezina glasa, njezinih koraka u kući. Ne mogu sjediti sam za stolom, ne mogu ležati u krevetu, bez da čujem njezino disanje.

Kakve mi radosti ako ona ne sudjeluje u tome: fotelja na kojoj je najradije sjedila, njezin kaput na vješalici, svaka košulja koju uzimam iz ormara, a ona ju je oprala i ispeglala, svaka čarapa koju je zakrpala, čak i klupa u crkvi na kojoj smo zajedno klečali i molili se - kako da izdržim pogled na sve to?

Razum bi mi se pomutio od pomisli što sam sve propustio; kolike nježne riječi su ostale neizgovorene. Zašto sam toliko puta čitao novine, ili buljio u televizor, umjesto da sam s njom čavrljao, divio se njezinoj ljepoti. Nikad joj zadnjih godina nisam rekao: Hvala ti što si tu. Hvala ti što si me htjela za muža.

Nikad joj nisam zahvalio za ljubav, strpljivost, smiješak s kojim me je dočekivala. Sada znam da je riječ "moja žena", koju sam tek tako izgovarao, da je to najljepša riječ koju ljudski jezik poznaje. Dozvoli mi da, prije nego mi je uzmeš, pođem još jedanput k njoj, daj mi tri dana, tri sata, da učinim barem nešto od onog što sam desetljećima propustio..."

Smrt siđe niz stepenice i reče mi:"Upravo sam pogledala u svoj rokovnik i otkrila da sam se zabunila u kućnome broju.

Vas dvoje ste zapisani nekoliko stranica dalje. I iskoristite vrijeme do tada, jer kad opet dođem, neću vam pokloniti tri dana, čak ni tri minute za popravak onoga što ste propustili u posljednjih 45 godina."

Izvor priče: Facebook stranica Mladi misionari
Foto: pixabay.com

utorak, 12. studenoga 2019.

Dječak koji je htio biti radijski voditelj

Prije nekoliko godina trojica mojih prijatelja i ja pokrenuli smo inicijativu koja je za cilj imala okupljati muževe koji žele, ni više ni manje, nego biti – sveti. A što bi drugo pravi Hrvati i muževi mogli željeti!?
Kad sam čuo da se pokreće ovaj portal i da mu je cilj otkrivati i promovirati katoličku duhovnost muževa i za muževe, obradovao sam se. Treba nam takav portal. To je prvi razlog zašto sam prihvatio poziv urednika Krunoslava da se priključim ekipi vrsnih muževa koji već pišu za ovaj portal. Drugi je  razlog podosta sebičan – preuzimanjem obveze natjerati sebe na razmišljanje, usvajanje novih znanja, ukratko – rad na sebi. To nije loša sebičnost.
I tako sam se počeo pripremati za prvu kolumnu. Kako to obično biva, red je da novi kolumnist u prvoj kolumni objasni zašto mu se kolumna zove tako kako se zove. U mome slučaju – „Mali princ“.  No, prije nego sam počeo pisati na tu temu, uvidio sam da su se drugi kolumnisti predstavili. Dakle, moram prvo odgovoriti na pitanje – tko sam? Pa tek onda što želim. I krenuo ja pisati svoje kratko predstavljanje… I nastalo je ovo u nastavku.
Tko sam?
Zagorec s dva imena od kojih ovo drugo vrši funkciju prezimena. Odrastao sam u prelijepom mjestu Donja Višnjica na granici sa Slovenijom. Kao mali (još prije polaska u školu), htio sam biti radijski voditelj jer mi se taj posao činio posebnim, kreativnim i vrlo zabavnim. U staroj sam šupi povješao svakojake žice, predmete i složio si svoj radijski studio. A onda sam malo narastao i, gledajući koliko je svijet oko mene često okrutan, a pogotovo mi ljudi, odlučio da se tome mogu najbolje suprotstaviti kao svećenik. Htio sam promijeniti svijet! To je nekako i normalno u tim godinama. (Trebat će mi desetljeća da shvatim da se svijet najefikasnije mijenja promjenom sebe. A da ta istina života nađe put od razuma do srca i obratno, uvijek i u pravo vrijeme, trebat će mi cijeli zemaljski život.)
Zasigurno je na moj odabir svećeničkog zvanja utjecalo i to što sam manje slušao radio, a više župnika te počeo ministrirati. I tako sam završio u Sjemeništu na Šalati. Hvala Bogu! To vrijeme tamo provedeno bio je poseban period u mome životu i neizmjerno sam zahvalan odgojiteljima isusovcima, pa kasnije našim „petrovcima“ te profesoricama i profesorima Nadbiskupske klasične gimnazije na neizmjernom bogatstvu koje su nam darovali kroz svoju službu.
Nije im bilo lako s nama, no siguran sam da će ih dragi Bog nagraditi za sve njihove žrtve i ljubav koju su ugradili u svoje služenje u odgoju i obrazovanju. Onda sam otišao i u Bogoslovno sjemenište i započeo teološko-filozofski studij. Budući da nisam baš bio siguran u svoj svećenički poziv, jer to je ipak i ponajprije Božji poziv, a nikako posao, trebalo mi je dosta vremena da dobijem Božji odgovor. Bilo je to uistinu vrijeme intenzivnog monologa s Bogom. Dakako, ja sam cijelo vrijeme govorio, a Bog, kakvi već jesu dobri i pravedni očevi, strpljivo je slušao, slušao, slušao…
Danas, kad sam i sâm otac, razumijem Boga i njegovu „šutnju“, jer djeca uglavnom, kad nešto silno žele, samo sebično ponavljaju svoju želju i uopće ne dopuštaju čuti odgovor. Pogotovo ne onaj koji ne očekuju od roditelja.
Sva sreća, Bog je strpljiv, kako i treba biti pravi otac, ako želi dobro odgojiti svoje dijete i usmjeriti ga na pravi put. I Bogu je uistinu najvažnije da smo mi ljudi, Njegova djeca, sretni. Zato nas je i stvorio. Iz ljubavi! A koliko nas voli, pokazao je na najradikalniji način – smrću svoga Sina. Na križu. Postao je i sam čovjekom kako bi nam pokazao koliko nam je blizu, koliko nas voli i što je sve spreman učiniti za nas, svoju djecu, kako bi nas spasio, kako bi nam pokazao pravi put do vječnog života.
Da, Božja „šutnja“, kao uostalom šutnja svakog oca, majke, zna jako boljeti. Razlika kod Božje očinske „šutnje“ u odnosu na našu ljudsku jest ta što u trenucima kad Ga čovjek ne želi ili ne može čuti zbog vlastite buke ili buke oko sebe, Bog nikad neće odustati od nas, nego s riječi i govora prelazi na djela, činjenje.
U svojoj Svetoj Providnosti i Mudrosti, Bog tada strpljivo, blago, kao najizvrsniji tkalac tka niti događaja, susreta, riječi, mirisa, boja da bi, poštujući u potpunosti ljudsku slobodu i čovjekovu ranjivost, istkao sliku koju je čovjek kadar prepoznati i iz nje iščitati poruku za sebe i svoj život. Tako je bilo i u mom slučaju. Dobio sam traženi odgovor na pitanje jesam li ja za svećeništvo ili nisam.
Time naravno nije završilo moje hrvanje s Bogom. Naprotiv, pojačalo se. I ne samo da sam u tom svom hrvanju s Bogom iščašio kuk, kao što se to dogodilo Jakovu, nego sam se sav polomio. I ne jednom… Bolovi su znali biti nepodnošljivi do te mjere da sam molio Boga da me uzme k sebi jer više nisam vidio smisao u ničemu.
Paradoksalno, upravo u tim najtežim trenucima, Bog mi nikad nije bio dalji i nikad Ga bližim sebi nisam osjećao. Razarala me ta Božja odsutnost, a opet sam Ga mogao gotovo dotaknuti što me ispunjalo neopisivom milinom. U tim trenucima najdublje patnje i boli, osjećaja bespomoćnosti i beznađa, vidio sam Isusa kako On nosi moj križ, a ja hodam uz Njega. To je taj prije spomenut Božji prelazak iz govora u činjenje.
Nakon završenog fakulteta trebalo je naći posao. Budući da sam kao student zarađivao radeći na praznicima po bauštelama EU, uglavnom Njemačke, to mi je bila prva mogućnost za posao. Bez obzira na to što sam radio teške fizičke i često prljave poslove, zavolio sam taj „bauštelski“ svijet i život. Naučio me jako puno toga o ljudima i životu. O meni. I tako za vrijeme jedne moje „bauštelske ekspedicije“, slučajno, a ništa nije slučajno, došao je do mene poziv moje „prve ljubavi“ iz djetinjstva – radija. Konkretno, otvorila se mogućnost honorarnog, a onda i punog zaposlenja na Radiju Marija Bistrica.
Nisam pojma imao što me čeka, ali sam prihvatio i po prvi put u životu za stvarno sjeo ispred radijskog mikrofona i u stvarnosti bio radijski voditelj! Dječak u meni iz mog djetinjstva bio je presretan i ponosan kao da je osvojio svijet! Bilo je to 2007. godine. Nije naravno sve bilo savršeno. Trebao sam puno toga naučiti u čemu sam zahvalan svojim kolegama s RMB-a. Radio je postao moj novi dom, a RMB-ovci moja obitelj. Dopala me i funkcija direktora te glavnog i odgovornog urednika.
To sam bio samo godinu dana, jer me iznenada zatekao poziv za odlazak u Zagreb na službu voditelja Tiskovnog ureda i glasnogovornika Zagrebačke nadbiskupije. Bio je to veliki izazov. Ali stvarno veliki. Jer realno, nisam imao ni iskustva ni znanja potrebnih za jedan takav posao. Pitao sam dječaka iz svog djetinjstva – što da učinim? Odgovorio mi je – prihvati i ne boj se, možeš ti to! – Nisam mu baš vjerovao, ali sam ga poslušao. Bilo je to 2010. godine. U tom vremenu boravka na Mariji Bistrici upoznao sam i svoju suprugu. Zapravo, molio sam Boga da u moj život pošalje ženu s kojom ću zasnovati obitelj. Postavio sam mu i tri uvjeta koja mora ispunjavati moja buduća supruga. Na moje iznenađenje – Bog mi je ekspresno, najbrže od svih mojih molitvi, ispunio molitvu i sve uvjete. Zatekao me. Nisam očekivao da će me ozbiljno shvatiti, jer nisam baš bio u najboljem stanju. Hvala Mu što me jest ozbiljno shvatio. I hvala Mu što je u moj život poslao moju suprugu. Nisam je ničim zaslužio. Ljude se ni ne može zaslužiti – ljudi su DAR!
Iz te situacije naučio sam jedno od temeljnih pravila molitve, a ono glasi – ako nešto moliš i tražiš od Boga i ako želiš da Bog usliši tvoju molitvu, onda budi konkretan! Nemoj namatati bez veze, okolišati, glumiti nekakvu obzirnost, lažnu skromnost i poniznost. Budi konkretan pred svojim Ocem. Bog će odlučiti u svojoj Svetoj Providnosti treba li ili ne, kad i kako ispuniti tvoju molitvu. Uostalom, Bog nas poznaje u potpunosti. Zna i razumije nas bolje od ikoga. Čemu se onda bojiš biti konkretan? Ma kakav god da si – Božji si. Nisi siroče! Javi se Bogu! Razgovaraj s Njim kao sa svojim Ocem! Ako imaš loše iskustvo zemaljskog Oca pa prema tom iskustvu sudiš i Nebeskog Oca, ne daj se zavarati, uplašiti, obeshrabriti! Ne daj! Bog naš na Nebesima, naš je Otac. Tvoj je Otac i nikad to nije i neće prestati biti ma što da se dogodi!
I tako, otišao ja u Zagreb i bit će sljedeće godine deset godina rada u službi Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije. U međuvremenu, Bog je supruzi i meni povjerio prvo sina, a onda kćer. Kad ih gledam oko sebe pa se sjetim trenutka kad sam ih prvi put ugledao… O, Bože, koji su djeca DAR! Koje je to Otajstvo – Život! Kad sam prvi put primio na ruke svoje dijete, prvo nisam znao gdje sam i što se događa, a onda kad sam se pribrao, jedine misli koje sam uspio složiti bile su – Bože, nisam dostojan! Nisam zaslužio toliki Tvoj Dar!
Da, moja su me djeca najviše naučila o Bogu! I još me uče! Na kraju ispada da oni mene odgajaju, a ne ja njih. Dobro, nisam baš beskoristan. Trudim se i molim se Bogu da mi pomogne biti dobar otac. Na kraju, kad me već našao dostojnim da mi povjeri svoju djecu, red je da mi i pomogne u njihovom odgoju i rastu! Zar ne? Budimo konkretni!
Što se dogodilo s dječakom iz mog djetinjstva koji je htio biti radijski voditelj? Odlaskom s RMB-a, morao sam zanemariti svoj dječački san. No, onda, iznenada, a u mom životu nema planova, jer uvjerio sam se da je najbolje Bogu prepustiti svoj život i samo se redovito konzultirati, tom dječaku odlučio je pomoći sv. Josip. No, o tome i o nazivu kolumne, morat ću napisati nešto drugi put. Već sam prekardašio.
P.S. Moj je tata volio glazbu pa sam tako i ja zavolio glazbu. U slobodno vrijeme zasviram na harmonici i gitari. Zapisujem stihove, a melodije pamtim. Već skoro 20 godina u jednoj bilježnici stoje zapisane pjesme koje bih htio snimiti i objaviti barem jedan glazbeni album. I konačno je i to došlo na red. Samo trebam nekoliko sponzora koji bi mi pomogli u tom naumu. Ako se pitate o kakvoj je glazbi riječ, u videu možete poslušati jednu moju pjesmu za koju sam napisao tekst, glazbu i otpjevao je na Uskrsfestu 2002. godine. Čak smo osvojili 3. mjesto. Da budem konkretan, ako mi netko može i želi pomoći u realizaciji albuma, javite uredniku Krunoslavu.
P.S. 2x Nadam se da vam je ovo moje svjedočanstvo bilo od koristi i da vam je pomoglo na vašem putu svetosti, jer to je jedini cilj i smisao čovjekova postojanja – biti svet kao što je svet naš Stvoritelj i Tata na Nebesima!
Svima od srca želim sretan i blagoslovljen „Mali Božić“ – svetkovinu Svih Svetih!
* Kolumna objavljena na portalu Muževni budite 30. listopada 2019. 
Foto: pixabay.com