Ispovjedili ste se? A pomirenje i pokora?

Sjedim s prijateljem na kavi. U jednom trenutku pita me – kad si zadnji put posjetio našeg Prijatelja? Priznajem, nisam očekivao to pitanje. Doista me iznenadilo, pa i posramilo jer već dugo ga planiram posjetiti. Pokušavam se na neki način opravdati, ali stvarno mi je bilo neugodno. Završavamo razgovor. On odlazi svojoj kući, a ja na put našem Prijatelju.
Dolazim u Njegovu Kuću. Sjedam. Razmišljam o danima koji su protekli od našeg zadnjeg Susreta. Puno se toga dogodilo lijepoga, ali i ružnoga. Kuća mog prijatelja je izvanredno lijepa. Visoki zidovi, stropovi obojani u kraljevsku plavu boju sa zlatnim zvijezdama što joj daje poseban čar, a u kombinaciji sa svijetlima jednu neodoljivu mističnost. Jaslice su raskošne složene tako da se potpuno uklapaju u kuću i čini mi se kao da na tom mjestu Kuća uopće nema zidove, nego je otvorena, spojena s zavičajem našeg Prijatelja.

Konačno, dolazi Prijatelj. Pozdravljamo se. Ja pomalo postiđen zbog dugog razdoblja od zadnjeg susreta. Govorim mu što mi se sve dogodilo od zadnjeg susreta. Pala je i koja suza. Radosnica. Završavamo razgovor, a On me poziva da ostanem na Večeri. Ostajem. Radostan sam zbog susreta. Toliko je lijepo i mirno u Kući mog prijatelja da bih mogao ostati stalno, no čeka me moja obitelj. Pozdravljamo se i odlazim svom domu. Pun darova za sebe, svoje najdraže i one koje ću sresti.

Taj Prijatelj je Isus, a susret o kojem pišem je dar sakramenta ispovijedi, pomirenja i pokore te sveta Misa.

Postoje mnogi susreti u životu, no susret s Bogom u sakramentu ispovijedi, pomirenja i pokore, najintimniji je susret između Boga i čovjeka, jer na tom susretu čovjek prima toliko dragocjen dar da kad bi ga bio svjestan u svoj punini, vjerojatno se ne bi mogao odvojiti od njegova Izvora. Zbog toga vam ovo i pišem, sa željom da u vama probudim pitanje – kad ste Vi zadnji put posjetili svog prijatelja? Ne čekajte! Ne odlažite! Ne sramite se! Ne bojte se!

Namjerno pišem sakrament ispovijedi, pomirenja i pokore, a ne samo ispovijedi, jer možda je i to ponekad razlog našeg zanemarivanja tog sakramenta što nam se svodi samo na ispovijed, što ne doživimo pomirenje i iz toga jaku i čvrstu želju da kroz pokoru uznastojimo očistiti svoj život od grijeha i zla.

A grijeh je užasan. To je rak. Sa svakim grijehom mi postajemo ranjiviji. Naš duhovni imunološki sustav slabi. I ako se ne utečemo Bogu, zamolimo ga za iscjeljenje, vrlo je vjerojatno da ćemo duhovno umrijeti. Ali ne samo duhovno, nego čovjek pod utjecajem grijeha propada i fizički, propada u svojim društvenim relacijama. Zidovi našega života počinju pucati. Odnosi između nas i bližnjih postaju teški, puni sukoba, nerazumijevanja, sebičnosti, mržnje.

Samo Bog može zacijeliti rane koje nanosi grijeh. Samo Bog. I samo On nas može zaštititi od optužbi koje o nama pred Njim iznosi otac laži i mrzitelj čovjeka – sotona. Ne bih o tome pisao da nisam to proživio.

Zaboravite antistres programe, yoge i ne znam kakve sve vrste psihološke samopomoći i meditacije. One vas ne mogu osloboditi boli koju uzrokuje grijeh. One vas isto tako ne mogu zaštititi od napasti, jer čovjek koji nije pod Božjom zaštitom lak je plijen zla.

Mnogi ne prihvaćaju Božji dar sakramenta ispovijedi, pomirenja i pokore zbog svećenika, jer  - što će sad neki čovjek slušat moje grijehe i što on ima tu posredovat, ja svoje grijehe mogu sam reći Bogu i Bog će mi oprostit?

Vjerojatno je svaki vjernik jednom bar tako zaključio. Najčešće zato jer su vidjeli loše primjere svećenika, njihove slabosti. I argument je na mjestu, ako nam se sakrament ispovijedi, pomirenja i pokore svodi samo na ispovijed. No, što s pomirenjem? Pokorom?

Jednom mi se u radijsku emisiju javio slušatelj koji je prethodnom na pitanje o lošim primjerima svećenika ovako odgovorio:

Kaže mi jedan čovjek da ne želi ići u crkvu jer je svećenik loš. Postavio sam mu pitanje – bi li ti primio pismo s novcima od svoje rođakinje iz Amerike da ti ga donese poštar pijanac?

Rekao je bez razmišljanja – bih. Na to sam mu odgovorio – a zašto onda ne želiš primiti dar od Boga kojeg ti šalje po svom slabom i grešnom sluzi svećeniku?

Nije mi ništa odgovorio.

Ovim jednostavnim primjerom završavam kolumnu dragi moji prijatelji. Ne znam što bih više pisao. Tek pitanje – kad ste vi zadnji put posjetili našeg Prijatelja?

Napisano 16. siječnja 2014.
Foto: pixabay.com

Župnik na samrti, bankar i odvjetnik

Foto: pixabay.com

U nekoj župi stari pobožni župnik je umirao. Znao je da mu je ostalo još svega nekoliko sati života. Zato je pozvao dva svoja vjernika. Jedan je bio bankar, a drugi odvjetnik. Obojica su smatrala prednošću da budu s njim u njegovim posljednjim trenucima. Kada su došli do njegovog kreveta, starac je podigao svoje ruke i dao im znak da sjednu svaki s jedne strane njegovog kreveta. Nekoliko trenutaka je vladala potpuna tišina. Obojica su se pitala zašto ih je pozvao, a zatim su se prisjetili njegovih brojnih dugih, dosadnih propovijedi o pohlepi i lakomosti. Konačno, bankar je skupio hrabrosti i zapitao: „Župniče, zašto ste izabrali baš nas dvojicu da dođemo i budemo s Vama u vašim posljednjim trenucima?“ Stari župnik je podigao pogled i slabašnim glasom rekao: „Želim da budem što sličniji Isusu, i da umrem kao i On - između dva lopova!“

Pročitao sam ovu priču na internetu i moram priznati da me baš oraspoložila. No, više od toga, ponukala me da se zamislim nad situacijom Isusova raspeća. Evanđelja nam govore da je Isus bio razapet u društvu dvojice razbojnika. Jednog koji je u svom zlu ustrajao do kraja i drugoga koji je bio toliko hrabar da u susretu sa smrti prizna vlastito zlo. Taj drugi neočekivano je na dar od raspetog Isusa dobio obećanje vječnog života. I to direktnog ulaska u Nebo. Pokušavam shvatiti zašto. Zar samo zbog te hrabrosti? Nekako mi se čini, upravo zbog nje. Bog voli hrabre ljude. Na neki način drske. Možda je najbolji primjer toga opis rimskog satnika koji po svojim židovskim prijateljima moli Isusa da mu ozdravi slugu:

Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: „Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.« Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi’ – i ode, drugomu: ‘Dođi’ – i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ – i učini.“ Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: „Kažem vam, ni u Izraelu na nađoh tolike vjere.“ Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava. (Mt 8, 5–13)

Zar nije fascinantna hrabrost kojom se satnik obraća Isusu? Trebalo je imati „petlje“ za takav način komunikacije. Zašto hrabrosti? Pa zato jer hrabrost podrazumijeva iskrenost ponajprije prema samome sebi, a onda prema drugome. Samo iskren čovjek sposoban je za velika djela. Neiskren živi u strahu. Onaj razbojnik koji je u trenucima agonije vikao na Isusa zašto sad ne pokaže svoje moći, bio je obična kukavica.

Neiskreni ljudi jako pate. I jer se boje sami sebe, najčešće svoj bijes iskaljuju nad drugima, slabima i dobrima. Pritom ne žele čuti nikakav argument, nikakav savjet iako su u dubini bića svjesni da im je život kao kula od pijeska – pitanje je trenutka kad će se urušiti. Strah da će ostati i bez toga, kakve takve sigurnosti, priječi ih da nadvladaju sami sebe, poruše sami lažne sigurnosti i počnu gradnju ispočetka na čvrstim temeljima koje nijedna oluja ne može porušiti.

Ovih dana u našem društvu aktualna je tema obitelji. Iako se radi o temeljnoj vrijednosti društva (svi to ponavljaju), postoje napori da se ta vrijednost na neki način obezvrijedi, učini tek jednim obrascem, ogrtačem kojim će čovjek zaogrtati svoju golotinju, svoju nesposobnost da bude iskren prema samome sebi, da prizna svoje najtamnije strahove i zatraži pomoć od Onoga koji je jedini kadar dati mir i smisao postojanja. Ta, tko čovjeka može bolje razumjeti od Onoga koji ga je stvorio? Koji poznaje svaki njegov atom? Koji mu je udahnuo Duh života da se u njemu Nebo proslavi?

Satnik, Rimljanin iz Evanđelja nije postao Isusov sljedbenik. Barem evanđelja ništa ne govore o tome, no siguran sam da je njegov život poprimio posve nove kvalitete nakon susreta s Isusom, jer iskrenost čovjeka čini hrabrim, a hrabrost zahvalnim.

P. S. Ispričavam se svim čitateljima/cama koji su po zanimanju ili profesiji bankari ili odvjetnici ako ih je uvrijedila priča s početka ove kolumne. Nisu svi odvjetnici i bankari lopovi. Nažalost zbog onih pokvarenih, te dvije profesije i zanimanja postala su u današnje vrijeme sinonim za pohlepu, prijevaru i iskorištavanje. A, kad se malo bolje čovjek zamisli, zar se ne ponašamo i svi mi poput loših bankara i odvjetnika? Svi volimo sastavljati ugovore, uvjetovati bližnje skrivenim klauzulama poput pohlepnih bankara. Kada ulažemo, cilj nam je uložiti što manje, a dobiti stostruko s bijesnim kamatama. A ni branjenje nebranjivoga nam nije strano. Svakodnevno pred porotom vlastite savjesti pokušavamo krivnje osloboditi svoje postupke i proglasiti ih dobrima...

Zašto to činimo? Jer smo kukavice. Bog prati hrabre. Što nas priječi pokušati?

Napisano 10. lipnja 2013.

Gdje je nestao Čovjek?

Foto: Facebook stranica Vlada RH

Većina vas je čula pjesmu Gdje je nestao čovjek koju je svojevremeno ispjevao Goran Bare. Bila je veliki hit, a i danas je rado pjevana od običnih ljudi koji najviše osjećaju svu težinu njenih stihova. Koriste ju vrlo rado i političari u svojim predizbornim na(d)metanjima kako bi se lakše, poput vukova u janjećim kožama, približili svojim žrtvama biračima i kako bi ih lakše izmanipulirali obećanjima o pravednosti, pravdi, boljoj europskoj budućnosti, ekonomskom prosperitetu…

Nakon izbora, kada ti predatori raspodjele ugrabljen plijen moći, zaboravljaju na stihove pjesme, zaboravljaju na svoja obećanja, povuku se natrag u svoje vučje jazbine gdje bezbrižno uživaju u krvi i mesu naroda kojeg su i ovoga puta nasamarili i proždrli. Samo tu i tamo samodopadno bez ikakvog srama provire svoje vučje gubice iz svojih jazbina i zareže u smjeru susjedne jazbine.

Ne toliko zbog neke želje za mijenjanjem tužne stvarnosti koliko zbog očuvanja teritorija i s druge strane da malo zabave ovce koje su možda počele glasnije blejati i da ih upozore da dok god oni (vuci) postoje dotle ovce moraju paziti na ton kojim bleje. Da, slobodno možemo napisati da hrvatski političari uglavnom proždiru hrvatski narod. Čine to već stoljećima naše povijesti kroz razne asocijacije i trgovine…

Gdje je nestao Čovjek? Evo ga kopa po kantama za smeće tražeći ostatke bačene sa stolova obijesnih gramzljivaca, krepava u pljesnivim sobičcima staračkih domova, sanja da će nakon fakulteta moći naći posao i zasnovati svoj dom i obitelj…izmanipuliran, nahuškan gazi po kostima žrtava Bleiburga, Jasenovca, a u zadnje vrijeme i po kostima žrtava Vukovara simbola stradanja hrvatskog naroda u dvadesetom stoljeću…

Gdje je nestao Čovjek? Radi u neljudskim uvjetima u poduzećima raznih profitera  koji su preko noći uz pomoć političkih struktura ugrabili, prisvojili ono što je građeno desetljećima iz džepova svih građana… Rade u nekad uspješnim hrvatskim proizvodnim ili uslužnim poduzećima koja su preprodana strancima za smiješne cifre, a uz velike provizije… Mogao bih još tako nabrajati, a da to bitno ne promijeni zaključak koji kanim izreći…

Odgovor na pitanje o Čovjeku ne može se naći u odgovorima koje daje čovjek tjeran Prometejskim žarom oslobođenja od bogova, jer čovjek iako u svojoj biti dobar, ipak je samo slaba i krhka tvorevina. Dokaz da je to tako daje nam sama povijest.

Svaki put kad je čovjek pokušao stvoriti svijet samo na temeljima svoje sposobnosti stvaranja, to se završilo tragedijom i samouništavajućim posljedicama koje su se, i koje se i danas, reflektiraju na živote ljudi. Hrvatsko društvo doživljava u ovim trenucima svoje povijesti upravo to.
Kriza hrvatskog društva nije rezultat gospodarske recesije, kako to u samoobrani vole isticati naši političari od kojih su mnogi zaslužni upravo za gospodarsku recesiju, nego je ona rezultat promašenog vrijednosnog sustava.

Ona je rezultat, između ostaloga, nametnute čežnje i težnje da se odbacujući svoj identitet i navlačeći masku nekog stranog, može ostvariti i pronaći vlastiti koji je jedini kadar pokrenuti u narodu one snage koje su u mogućnosti mjenjati budućnost i stvoriti bolji i pravedniji svijet.
Gdje je nestao Čovjek, pisan velikim početnim slovom? To je metafizičko pitanje i traži takav odgovor, a koga još zanima metafizika? Naše društvo je društvo bez savjesti.

Napisano: 26. srpnja 2013.