David protiv Golijata, Hrvatska protiv Engleske. Tko će pobijediti?

Foto: Hrvatski nogometni savez

– Ivane, tko će pobijediti? Mi ili Rusi? – upitao sam u subotu 7. srpnja svog već pomalo usnulog dječaka kojeg sam držao u naručju gledajući utakmicu naših nogometaša u Rusiji.

– Mi ćemo pobijediti! – odgovorio mi je sneno uz smiješak. Tad su Rusi već izjednačili rezultat na 2:2, a ja sam izgrizao nokte do krvi na prstima. Nakon završenih produžetaka, moj je dječak još bio budan.

– Ivane, tko će pobijediti? – upitao sam ponovno.

– Mi ćemo pobijediti! – odgovorio mi je na trenutak otvorivši svoje sklopljene oči. Moram priznati da su me te riječi mog petogodišnjeg sina ohrabrile i jednostavno sam bio siguran da ćemo pobijediti. Ne znam zašto sam ga pitao uopće. Valjda zato što mi je u toj napetoj ludnici on izgledao jedini pribran i odavao sigurnost. Zanimljivo kako nam malo treba za sigurnost u dramatičnim situacijama. Tad nestaju predrasude, umišljaji, logika.

Kad je imenjak mog Ivana dao gol za pobjedu skočio sam od radosti držeći i dalje u naručju mog dječaka sad već u dubokom snu. Svi smo urlali! On je mirno spavao unatoč svemu. Tko zna što je sanjao. Kad smo drugi dan prepričavali utakmicu prokomentirao sam da sam bio siguran da ćemo pobijediti jer je tako rekao moj Ivan. On se samo osmjehnuo uz izraz velikog ponosa na licu. Djeca se znaju radovati radosti drugoga, a pogotovo onih za koje su vezani. Za razliku od nas starijih i „mudrijih“ koji tokom godina, neki brže, a neki sporije, gubimo ili zatomljujemo sposobnost radovanja uspjehu i sreći drugoga. Neki zbog nagomilane sebičnosti, a neki uslijed gubitka sposobnosti radovanja zbog težine križeva koje nam život stavlja na put našom ili zaslugom drugih.

Ovo pišem dan pred polufinalnu utakmicu s Engleskom. Napet sam kao što je slučaj sa svim zaljubljenicima u nogometnu igru. Osjećaj da je sve otvoreno, da se dogodio taj kairos kad naša reprezentacija može ispisati povijest i po prvi puta ući u finale svjetskog nogometnog prvenstva okružuje sa svih strana svojom olovnom težinom neizvjesnosti, sumnje i straha, nadanja i vjere.

Realno, dečki su kroz ove dvije utakmice obilježene produžecima i jedanaestercima pokazali da treba imati povjerenje u njih i da su nadvladali taj strah koji nas je toliko puta uništio na pragu uspjeha, no napetost ostaje.

Što ako ipak padnu pred ovim engleskim Golijatom?

Što ako sutra zakaže njihova hrabrost, zahvati ih nestrpljenje i strah, beznadnost?

I možemo još nabrojati takvih pitanja- što ako…?

I dok tako razmišljam, najradije bih pitao svog malog dječaka tko će pobijediti da razriješim te dvojbe, no kome to pitanje mogu postaviti naši nogometaši?

Sutra u 20 sati u Moskvi, jedanaestorica moraju na teren izaći kao jedan, mali, ali u Boga siguran David, uzeti loptu u svoje noge i pogoditi engleskog Golijata tamo gdje je on najslabiji, a to je njegova oholost. I gordi Golijat će pasti!

Svog dječaka ću za prognozu rezultata pitati u nedjelju kada ćemo se za titulu najboljih na svijetu boriti s malo manjim Golijatom – Belgijom. Manjim, ali opet Golijatom.

Samo da ne zaboravimo na naše najače oružje kojim smo i došli do naših moskovskih elizejskih poljana – poniznost, upornost i žrtvu! To je oružje koje ruši svakog Golijata, ma tko i kakav on bio!

Dan kad sam sadio krušku…

Foto: pixabay.com

Volim cvijeće. Volim zemlju. Volim voćke. Volim travu i potoke, osobito kad žubore svoju božansku simfoniju kojom opjevavaju susrete života… Sadeći jednom krušku koju mi je procijepio moj šogor jednom starom vrstom kruške koja se već rijetko gdje može naći, zastao sam u svom poslu nenadanom mišlju koja me zabljesnula svojom prodornošću. Naime, dok sam polagao stabljiku u zemlju, zasipao korijenje zemljom crnicom praveći joj tako kolijevku iz koje će se hraniti i rasti, ja sam klečao.

Da. Pitao sam se – može li se uopće zasaditi voćka ako čovjek ne klekne, ako se ne približi tom malom drvenastom djetetu, ako ga nježno ne zaogrne, ako u srcu nema nadu i želju da to njegovo dijete izraste u veliko razgranato drvenasto biće u čijim će se krošnjama gnijezditi ptice, vjetar igrati lišćem, a sunce topiti snježne kristale?

Ne može. To me dovelo do sljedeće misli – da je nemoguće stvarati, ako čovjek nije sposoban kleknuti, ponizno se nakloniti Otajstvu Života kojeg je i sam dionik. Rekao mi je jednom moj Japa – poštuj život i život će poštivati tebe. Sad sam ga tek razumio…

Više puta otad, sjećanja bi me vratila na te trenutke i slike kako klečeći zaogrćem svoju krušku. Otad sam posadio još cvijeća i nekoliko jabuka i breskve. Ono što me začudilo je što sam sebe uhvatio kako razgovaram sa tom svojom biljnom dječicom. Onako potiho da netko ne pomisli da sam prolupao. Znao sam ih hrabriti, kad bih primijetio neku bolest, da se ne predaju, da me ne mogu ostaviti bez radosti koju mi daju svojim postojanjem, svojim cvjetovima, šuštanjem lišća, plodovima…

Tajna, Otajstvo Života… Pomalo zaboravljamo koliko smo mali, koliko smo samo jedan kamenčić u božanski lijepom mozaiku Stvorenja. Bježeći od sebe, od svoje biti, od svog Stvoritelja, sve se više pretvaramo u strojeve. Zašto? Pitam se! Što nas to toliko plaši da smo spremni odreći se svoje duše? I jel' u pitanju strah ili želja da se zapravo osvetimo svom Ocu, svom Stvoritelju?

Zar zbog toga što nas je stvorio? Što nam je to Bog nažao učinio da smo spremni uništiti se? Zašto nam je tako nepodnošljiva svijest da smo Božja djeca, da nismo plod slučajnosti i ništavila? Kako ništavilo može biti bolje od vječnog postojanja?

Neki je pisac zanimljivo primijetio – najbolje što smo ikad imali, mi smo na križu razapeli!

Teško je razumjeti otajstvo zla. Možda otud i sva ta bol i bjegovi čovječanstva u sulude projekte ostvarenja „raja na zemlji“ i „raja bez Boga“? Možda je upravo to najveća zamka zla, iskušenje koje nas cijeloga zemaljskoga života ne ostavlja na miru? Da, umjesto da se divimo Otajstvu Života, i uživamo u njegovom stvarnom koloritu, radije gledamo u tamnu sjenu pokušavajući joj dati smisao i boje koje joj ne pripadaju…

I tako, zlo postaje dobro, a smrt preuzima mjesto života. Ne čudi stoga što je ubojstvo začetog djeteta postalo „ljudsko pravo“, jer onog trenutka kad čovjek nije sposoban ponizno kleknuti pred Otajstvom Života, on nije sposoban ni stvarati, niti se radovati, niti vidjeti smisao svog postojanja. Smrt mu postaje izlaz, a jer je se ipak boji, grozničavo želi postati stroj, beživotni program temeljen na nulama i jedinicama.

No, ako već čovjek odabire ništavilo i biti nula, Tko je onda ta Jedinica?

Čovjek nema pravo na šutnju

Foto: pixabay.com

Ono što sam Vam naumio prenijeti ne mogu bez dvije definicije. Njih nitko ne voli, no bez njih smo u opasnosti da pričamo o istome, a da se ne razumijemo. Ukratko rečeno. Zato, ne preskačite sljedeće retke.

Religija kao pojam označava organizirani sustav vjerovanja i bogoslužja (kult) koji u središte stavljaju Boga. Tako ukratko glasi definicija. Doduše s Wikipedije, ali ne razlikuje se po smislu mnogo od enciklopedijskog (Proleksis enciklopedija online) tumačenja po kojem je „religija sustav vjerovanja, etičkih vrijednosti i čina kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetome, božanstvu. Sa subjektivnog stajališta taj odnos označava osobno štovanje i klanjanje svetom (religioznost), s objektivnog religijsku ustanovu u kojoj se taj odnos objektivizira u riječi (molitveni, vjeroispovjedni, dogmatski i pravni obrasci), gestama (obredi, bogoštovlje), predmetu (sakralni predmeti i objekti) i religijskoj zajednici. Ta se dva religijska pola upotpunjuju ili suprotstavljaju, a katkad i isključuju“.

Mediji - medij je sredstvo prenošenja informacija, no znakovito, označava i osobu koja kao posrednik prenosi ljudima poruke duhovnih bića.

Kad pročitam negdje da je neki medij objektivan i nezavisan, izgubim želju za daljnjim čitanjem. Nema ga. Ni jedan nije nezavisan. Svi su ovisni o svom gospodaru. I sasvim razumljivo – pa neće valjda neki moćnik plaćati reklame u nekom mediju i dopustiti da se objavljuju sadržaji koji ga prikazuju u negativnom kontekstu? Zato i plaća novinare i reklame da se o njemu piše najbolje i sakrije od javnosti njegove kriminalne ili neke druge, po ugled opasne, djelatnosti. I možemo se mi zgražati nad time, kao što to čine razno-razni „medijski stručnjaci“ po razno-raznim javnim tribinama na kojima smrtno ozbiljnim licima i glasovima kukaju za zlatnim vremenima novinarstva i slobode medija (da bi nakon toga produžili na sastanke u partijske komitete po „istinu“ koju će objaviti u medijima kojima su glavni urednici ili suradnici na neki od načina), no zgražanje nam neće pomoći.

Zgražali su se mnogi novinari, urednici u medijima, aristokracija, svjetske elite kad je Hitler započinjao svoje uništenje Židova, Roma i milijuna drugih koji se nisu uklapali u nacistički plan i program novog svjetskog poretka, no više od toga nisu učinili. Čast iznimkama. Zašto? Jesu li se bojali? Nije ih bilo briga? Ne znam. Teško je suditi. Zapravo, nije problem izreći sud kad su činjenice jasne, ali to boli. Barem mene. Jer nikome tko ima imalo dobra u sebi, ne može biti drago likovati nad zlom učinjenim drugome, a ni onom koje kao zarazni virus zaposjeda ljude i vodi ih uništavanju i uništenju. Uostalom, što bih ja učinio da sam živio u to vrijeme? Bih li se borio za spas ljudskosti, čovječnosti? Ili bih šutio?

I to je pravo pitanje – što ja, svatko od nas može svakodnevno učiniti da ovaj svijet bude bolji, da ja, ali i svi oko mene, živimo dostojanstvo svoje osobe koje se neće mjeriti količinom novca na računima ili poznanstvima s „moćnicima“, nego koje proizlazi iz same činjenice da imam pravo živjeti tek kada dopuštam da i drugi živi. Da ne spominjem sad svoje čvrsto uvjerenje da postoji Bog. Da postoji On koji nas je sve imenom zazvao, s jednakom ljubavlju i željom da budemo sretni, da budemo Dobro, utjelovimo ga životom, budemo Mu slični. I da smo zato svi Njegova djeca i međusobno braća i sestre.

Kad se navečer zagledam u nevino i spokojno lice mog usnulog djeteta, počesto se pitam što ga čeka. U kakvom svijetu će živjeti? Hoće li dobiti šansu da bude sretan, da jednoga dana, zagledan u Nebo spokojno zaspi snom čovjeka koji je proživio svoj život čineći dobro i služeći Dobru? I uvijek me pomalo uhvati strah. Bojim se za njega. Jer svijet koji ga čeka je okrutan. Nemilosrdan. Gazi gotovo sve i svakoga koji nije dovoljno krvoločan da se izbori za mjesto u hijerarhiji pohlepnika. To postaje pravilo. Kao da su se iz dubina pakla nanovo probudili demoni uništenja. I umjesto napretka humanosti, ljudski rod i povijest nezaustavljivo grabe ka točci posvemašnjeg mraka i razaranja.

Bog kojem se sve više čovječanstva klanja, nije Bog u kojega ja vjerujem. Moj Bog kao da je bespomoćan. Znam da ne šuti. Njegovo obećanje o Uskrsnuću sve se tiše spominje. Nasuprot Njega, glas boga pohlepe urliče sa svih strana. Njegovi „svećenici“ svojim multimedijalnim „propovijedima“ ulaze u sve dimenzije ljudskog života. Perfidno, đavolski lukavo razaraju intimu, formiraju savjest. I to ne samo jednom tjedno, oni to čine 24 sata na dan.

Da, mislim na medije. Oni su najveća i najjača religija novoga svijeta s vrlo organiziranim kultom zaduženim za obožavanje boga moći, pohlepe, užitka. Njihovi gospodari, „veliki svećenici“, ne štede srebrnjaka da potkupe svakoga tko je spreman izdati, poput Jude, Istinu. Za njih ne postoji kompromis. Da održe svog boga na vrhu piramide, spremni su uništiti svakoga tko bi im se suprotstavio. Njihov kodeks ne priznaje neposlušnost, niti daje mogućnost iskupljenja.

Možda sam pretjerao u napadaju melankolije. Neću reći pesimizma, jer još uvijek sam spreman zagledati se prema horizontu, zaputiti se na put skliskim stazama planinskih vrhunaca k izvorima žive vode i mirisnog zraka, no, priznajem - bojim se. Kao što su se mnogi bojali usprotiviti se nacističkim rasnim zakonima kad su uvođeni i kao što se i danas mnogi boje jasno podići glas protiv tiranije boga pohlepe koji kani uništiti sve koji mu se ne poklone.

No, istovremeno, u meni živi nada, kao i u milijunima drugih da je ipak moguć bolji svijet. Ta nada također živi na strahu, ali Strahu Božjem. On je dar Božjega Duha. Zato, ako sam vas tekstom, preplašio, pokvario vam rapoloženje, učinio sam to s ciljem da i vi postavite pitanja, ili date odgovore. Samo nemojte šutjeti. Jer nakon što je Bog postao čovjekom, čovjek nema pravo na šutnju! Ponovit ću još jednom velikim slovima – NAKON ŠTO JE BOG POSTAO ČOVJEKOM, ČOVJEK NEMA PRAVO NA ŠUTNJU!

Veliki teolog i filozof Johann Baptist Metz postavio je zanimljivo pitanje – je li moguć govor o Bogu nakon Auschwitza? I doista, kako je Bog mogao ostati „nijem“ na krikove i molitve tolikih? Kako je mogao dopustiti to zločinačko orgijanje bešćutnosti, mržnje, zla? Bojim se da se odgovor krije u rečenici koju sam napisao prije - nakon što je Bog postao čovjekom, čovjek nema pravo na šutnju! Nije šutio Bog, nego čovjek, milijuni onih koji su na upozorenja o mogućem zlu odmahnuli rukom – jer njih se to ne tiče.

Priča o jednoj žabi. Opravdava li cilj sredstva?

Krateći vrijeme „surfanjem“ po internetu, naišao sam na jednu priču koja me inspirirala za ovaj tekst. Priča je to o deset žaba koje su iz svoje bare uslijed ljetne žege i opasnosti nestanka vode odlučile krenuti na vrh obližnje svete planine i na njemu pronaći izvor koji neće presušiti o kojem se pokoljenjima priča da postoji.
Kad su objavile svoju nakanu, cijela zajednica im se smijala, stare krastače su ih upozoravale na opasnosti i besperspektivnost takvog pohoda, pozivale se na tradiciju, prijetile vječnim i svetim zakonima koje je objavilo njegovo božanstvo Veliki Žabac, no neposlušnice su ipak krenule. Isprva je uspon bio lagan, no s vremenom je postajao sve strmiji i opasniji, pun visokih i skliskih litica, a i vremenske prilike su se mijenjale i dodatno usporavale njihovo kretanje.

U nekima od njih se pojavila sumnja, u drugima strah, u nekima žal za toplom barom, strah od nepoznate budućnosti, odnosno smrti. Počeli su se stvarati klanovi među njima koji su svako malo vijećali. Redom su odustajale. Jedna žaba, ja sam ju nazvao Lucija jer mi je to žensko ime posebno lijepo, je ipak ostajala čvrsta. I ona je stigla na vrh. Zašto? Otkrit ću Vam na kraju ovog teksta pa imajte strpljenja i nemojte iskorištavati "mišju dobrotu" da bi ste olako zadovoljili svoju znatiželju koja vas sigurno grize ukoliko ne znate tu priču.

No, prije toga, hajdemo se malo pozabaviti važnijim pitanjem – kako je ta žaba jedina stigla na cilj. Zašto je to pitanje važno? Iz jednostavnog razloga što mi ljudi bolujemo od jedne od najgorih bolesti od koje čovjek može oboljeti, a to je nestrpljenje pa od herojskih ljudi zapamtimo samo to da su iz besperspektivnosti stvorili nešto, a da puno pažnje uopće ne posvećujemo putu koji ih je doveo do cilja, a upravo je to najbitnije.

U naslov sam stavio staro koristoljubivo načelo djelovanja po kojem cilj opravdava sredstvo. U životu smo svi došli u napast da ga primijenimo, a siguran sam da smo ga u nekim stvarnostima svog života i primijenili. Jesmo li pritom sagriješili to zna savjest, u konačnici jedini pravedni sudac – Bog. No, ipak, stavite se u poziciju čovjeka koji želi postići neki svoj cilj i to svim srcem, ukoliko srce simbolički uzmemo kao centar naše temeljne želje, a ta je – biti sretan.

Što je to sreća, to je opet pitanje na koje postoji onoliko odgovora koliko je ljudi, a u ovom tekstu to ni nije bitno. I žaba iz naše priče je imala cilj, njezino srce je čeznulo za nepresušnim izvorom svoje sreće. Kako je izgledao njen put, njene misli, ponašanje na tom putu? Je li bila sebična? Je li bila slijepa na muke, sumnje i strahove svojih suputnica?

Je li ih iskorištavala ispraznim pričama i varljivim riječima da bi dobila podršku za svoj interes? Je li zastala kad je primijetila da je jedna žaba propala kroz led u ledeno jezero? Je li joj pokušala pomoći, u konačnici, je li pustila iskrenu suzu nakon što je ova otišla smrti u naručje? Je li se možda poslužila lažima, zavišću da bi unijela dodatne sumnje, strahove i međusobnu mržnju među pripadnice klanova koji su se počeli stvarati tokom puta?

Je li se možda pravila svetica, pričala poučne teološke pričice o Velikom Žapcu i njegovoj ljubavi i pomoći svim žabama, a u svom srcu samo gledala kako zadovoljiti svoju taštinu, popeti se prva i jedina na vrh planine kako bi joj se pokoljenja divila? Ili je iskrena srca hrabrila obeshrabrene prijateljice, ulijevala im nadu, vjeru i ljubav svojim iskrenim prijateljstvom i dobrotom?

Je li možda pokušala odustati kad je došla pred kušnju da zbog tuđeg interesa zaboravi na svoj i pomogne svojoj jedinoj preostaloj suputnici, ili je njezino srce zaigralo od radosti što se riješila zadnje suparnice na putu ostvarenja svog cilja? I tako bismo mogli nabrojati još tisuću pitanja i pretpostavki o njezinim mislima, djelima i riječima. I da vam sad otkrijem zašto je jedina stigla na cilj.

Priča kaže da je bila GLUHA. Bila je gluha na sve sumnje i strahove koji su dolazili od drugih žaba, gluha na sve sumnje i strahove koji su se rađali u njezinom srcu. Nosila ju je ljubav i njezino dobro, plemenito i iskreno SRCE. Bila je gluha na crva taštine koji joj je slao slike njena spomenika u carstvu žaba i mnoštva žaba koje zastaju u budućnosti pred njenim kipom kako bi joj odale počast.

Kad je ona jedna žaba propala kroz led u ledeno jezero i umrla, ona je prva priskočila u pomoć, jedina pustila iskrenu suzu i tugovala za svojom prijateljicom. Bila je gluha na crva ljubomore kad ju je uhvatila groznica i kad je vidjela da su njene suputnice zdrave, da se polako udaljavaju od nje prema vrhu planine. Bila je gluha na crva zavisti kada je vidjela da je jedna njena suputnica postala vođa grupe koju su ostale žabe slušale i slijedile.

Kad je u jednom trenutku jedna od žaba počela zbog hladnoće posustajati, ona joj je dala svoj kaput, hrabrila ju i tješila u njenoj bespomoćnoj obeshrabrenosti. Jedina se suprotstavila onoj najjačoj žabi predvodnici kad je ova htjela ostaviti jednu prijateljicu u okovima ledenog snijega. I oprostila je jednoj žabi kad ju je ova htjela iz zavisti gurnuti u ponor.

I zato je stigla na vrh, na svetu planinu na kojoj nikad izvori ne presušuju, a ni sunce nikad ne nestaje. Jer je slijedila svoje iskreno srce puno dobrote, ljubavi i straha Božjega. Daljnje pouke ostavljam Vama da ih sami dokučite, ali i da se zapitate kako dolazite do svojih ciljeva? Preko tuđih leševa ili preko trnja?

Foto: pixabay.com

Priča jedne Dorice...

Bok mama! Ja sam tvoja beba. Još me ne poznaješ, tek sam par tjedana stara. Ubrzo ćeš me upoznat, obećavam ti. Da ti kažem nešto o sebi? Žensko sam, nazvat ćeš me Dora, imam predivne plave oči, i smeđu kosu. Nemam još, imat ću kad se rodim. Želim biti doktorica kad odrastem,ti ćeš me poduprijeti. Jel tako?
Volim te mama!
Mama,danas si bila tako sretna,svima si pričala o meni, imaš prekrasan osmijeh, kad pričaš o meni tako si sretna.

Danas si rekla tati da si trudna, nije mi se činio sretnim, činio se ljut, zašto mama? Zar me on ne voli? Nije mu drago kao i tebi. Onda je učinio nešto strašno, udario te, osjetila sam kako si pala i kako si rukama zaštitila mene, ja sam u redu, al bojim se za tebe, rekao ti je oprosti i da te voli, ali zašto je onda to učinio? Ne sviđa mi se to mama!

Napokon me možeš vidjeti, trbuh ti je malo veći, i jako si ponosna na mene. Danas si išla sa svojom mamom i kupovala robicu za mene, bila si tako sretna. Pjevaš mi također, imaš najljepši glas na svijetu. I kad mi pričaš osjećam se tako sigurno, volim te svim svojim malim srcem!

Mamaa, mogu micati rukice i nogice! Kad staviš ruke na svoj trbuh, škakljaš me i mičem se, i onda se i ti smiješ, volim te mama!

Danas je opet došao tata, opet te udario, rekao je da moraš na abortus i da me ne želi, rastužio me, ali mama, što znači abortus? Objasni mi, i zašto me ne voli?

Nisi pričala sa mnom, mama, jel sve uredu?

Hej mama!?

Prošla su tri dana otkad si vidjela mog tatu, nisi dirala trbuh, nisi mi pjevala, nisi mi pričala, ništa, zar me ne voliš? Ja te još uvijek volim,svim srcem. Mislim da si tužna…

Stara sam 21 tjedan, mama, zar nisi ponosna na mene? Idemo negdje, negdje gdje nismo bile, uzbuđena sam, izgleda kao bolnica! Jesam ti rekla kad odrastem da želim bit doktorica? Nadam se da si uzbuđena kao i ja, ja ne mogu čekati!

Mama, bojim se. Srce ti ubrzano kuca, doktori pričaju s tobom, imam osjećaj da će se nešto loše dogoditi. Jako, jako, jako, jako, sam uplašena mama, reci da me voliš molim te, mo…

Kruži internetom.
Foto: pixabay.com