"Dobar čovjek zastidi se i pred psom"

Foto: pixabay.com

PJESMA O KUJI
(Sergej Jesenjin)

Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njena topline
voda se topila snježna.

A uveče, kao i vazda,
kad koke na ljegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.

(Preveo G. Krklec)


Kad sam prvi put čuo stihove Pjesme o kuji Sergeja Jesenjina, priznajem da sam iskreno zaplakao, ne naglas jer bilo je to na satu hrvatskog (u srednjoj), nego skrivečki koliko sam to mogao u sebi. Tko može ostati ravnodušan nad tim stihovima patnje i majčinske boli zbog izgubljenog potomstva?  Oči mi i danas zasuze kad je pročitam, a pitanja i sjećanja navru poput snježne oluje u zimskim danima. Sva ona dadnu se sažeti u jedno – što je život?

Pa, što je to onda život? Svi se zaklinju da je život vrhovna vrjednota, no čim se pojavi prva dilema život ili korist, život prestaje biti vrhovna vrjednota i postaje samo sredstvo kako bi se ta korist ostvarila. Jer, kako objasniti činjenicu da su zakonodavci u svim tzv. razvijenim zemljama svijeta ozakonili ubijanje nerođene djece? Prema jednom istraživanju iz 2008. godine, svakih 11 sekundi u Europi se izvrši jedan pobačaj! A pobačaj, abortus nije „pravo žene da slobodno raspolaže svojim tijelom“, nego ubojstvo vlastitog djeteta. 

Može li biti sretna civilizacija koja svoju sreću gradi na ubijanju vlastite djece? Ne može. Ona se, povijest to pokazuje i dokazuje, nužno raspada i taj raspad plaća novom krvlju, još većim zlom, novim nepravdama i duhovnom pustoši novih naraštaja.

Dobar čovjek zastidi se i pred psom – riječi su velikog književnika Antona Pavlovića Čehova. No, stida je sve manje. Ljudi se ne stide više ni jedni pred drugima. Stid je gotovo nemoguće pronaći, a ako ga i ima negdje, suvremeni „umjetnici“, „kulturnjaci“, „državnici“, „znanstvenici“ čine sve kako bi posve nestao. Jer on koči „napredak“. Ništa ne smije biti sveto! "Sve treba potpuno obezvrijediti, jer samo tako svijet će trajno napredovati, a čovjek postajati svemoćniji i slobodniji."

Koje li sotonske prijevare… Postajemo li slobodniji i sretniji? Zar je sloboda to što u Hrvatskoj više od 370 000 ljudi nema posao? Barem toliko ih ne dobiva redovito plaču? Barem toliko ih je potplačeno? 

Tek nekolicina, koja je i proglasila ubijanje vlastite djece „pravom žene da slobodno upravlja svojim tijelom“, uživa u svim mogućim luksuzima. Zar je normalno da 1% čovječanstva posjeduje 90% svih bogatstava? Zar je to sloboda? Demokracija? Napredak? Ti isti od tog 1% smatraju da je najveći problem to što se ljudi previše razmnožavaju! Zato izmišljaju sva ta „prava“ kojima truju ljudske duše, jer se osjećaju ugroženi. Žele biti trajno robovlasnici. Ne žele da itko ugrozi njihov perverzan način postojanja i da bi to spriječili spremni su na sve.

Ako treba potamanit će poput stoke milijune ljudi u besmislenim ratovima, svjesno izazvanim epidemijama ili nekim drugim oblicima kriza, samo da ostanu na vrhu.

Nedavno je jedan japanski ministar izjavio da bi stariji ljudi trebali brže umirati jer predstavljaju prevelik teret za budžet! I nije usamljen u tim izjavama. Zar stvarno mislite da je ozakonjenje eutanazije „briga“ za dostojnu smrt teških bolesnika i staraca? Nije. To je početak puta na kraju kojega će biti sasvim normalno da vlastodršci – sluge bestidnih bogataša, narede da svatko tko više nije sposoban raditi i brinuti se za sebe bude, ako treba i prisilno „isključen“  – ubijen.

Naravno sve će to „bogovi“ s ovozemaljskog Olimpa lijepo upakirati u neku simpatičnu marketinšku priču i preko svojih medija kojima zaglupljuju narod i upravljaju njihovom sviješću, prodati kao nešto lijepo i dobro naivnom ljudskom roblju. I ljudi će to kupiti, a sve koji će ih upozoravati na laž koju kupuju proglasit će nazadnima, rigidnima, zaostalima iz srednjeg vijeka, klerofašistima…

Dobar čovjek zastidi se i pred psom. No, što kad se više čovjek ne stidi ni pred čovjekom? Tada Život ustupa svoje mjesto Smrti, a iz pepela rađa se nanovo Nada da Smrt nema zadnje riječi!

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.

Napisao 24. siječnja 2013.

Diplomacija srca

Foto: pixabay.com

U svijetu prepunom nepovjerenja, sukoba, laži potrebno je napraviti radikalan zaokret. Naravno, svaka radikalnost zahtijeva svoje žrtve. Najčešće su žrtve upravo oni koji zagovaraju i promiču radikalna rješenja, bila ona dobra, kao što je borba za bolji i pravedniji društveni poredak, bila ona zla kao što su razne revolucije koje samo u riječima imaju plemeniti cilj dok su u djelima taj cilj spremne provesti ne birajući sredstva.

U ovom tekstu nije mi cilj baviti se primjerima zlih radikalnih rješenja kao što je to u novije vrijeme program depopulacije svjetskog stanovništa u ime borbe protiv tzv. klimatskih promjena, a koja se provodi promoviranjem abortusa (ubijanjem nerođenih), prisilnim sterilizacijama milijuna, uglavnom siromašnih žena i muškaraca, prisilnih cijepljenja, programiranih i poticanih ratnih sukoba, nego bih htio skrenuti pažnju na onaj vid radikalnosti koji je jedini ispravan i efikasan.

Biti radikalan!

Znači li to na zlo uzvratiti zlom? Znači li to uzeti pušku u ruku i osvetiti smrt ubojstvom onoga koji nam je počinio nepravdu? Radikalnost koja mi je u mislima svoj temelj ima u primjeru Isusa iz Nazareta. Isusova rješenja za pitanje zla i njegova zaustavljanja su vrlo jednostavna:
a) okreni drugi obraz,
b) izađi u susret neprijatelju i dogovori primirje,
c) opraštaj svojim neprijateljima kako bi mogao
d) moliti i ljubiti svoje neprijatelje
i još bi ih se moglo naći pregršt u evanđeljima, no zaustavimo se na ovim primjerima.

Okrenuti drugi obraz

To ne znači pristati na ponižavanje, na robovanje, na robovsku poslušnost, nego progovoriti najjačim argumentom na koji zlo nema odgovor – tišinom. Zlo obožava buku, obožava biti u centru pažnje, u centru javnosti, obožava biti predstavljeno kao moćno, utjerivati strah u kosti. Odgovorimo li mu tišinom, isto je što i oduzeti mu pozornicu, oduzeti mu medij kojim bi se zlo moglo okoristiti za promociju i novačenje novih slugu.

No, da bismo bili sposobni na zlo odgovarati tim argumentom, moramo se za to osposobiti, moramo naučiti taj argument, usvojiti ta nepregledna prostranstva koja ispunja Božja Mudrost. To znači da moramo znati kleknuti, poniziti se, ušutkati u sebi sve isprazne glasove ega i ljudske „mudrosti“ da bismo mogli čuti glas Branitelja kojega nam je Isus obećao, Glas Duha Svetoga.

Izaći u susret moćnijem neprijatelju i dogovoriti primirje

To ne znači priznati poraz, „baciti koplje u trnje“, pokazati slabost, podložiti se. Sukob sa zlom je neminovan. Sa zlom nema nikakvog kompromisa, jer to bi bilo isto kao i stati u kavez s izgladnjelom zvijeri i vjerovati da nas neće pojesti. Izaći u susret neprijatelju i dogovoriti primirje znači primijeniti prvi argument – tišinu, ali na jedan novi način.

Taj novi način je dar spoznanja, dar proroštva koja Bog daje svojima tako da imaju uvid u planove zla i prije nego zlo krene u napad, a što omogućava izlazak u susret zlu i mudre pregovore kako bi se dobilo na vremenu za bolju pripremu prije neminovnog sukoba.

Opraštaj svojim neprijateljima kako bi mogao moliti i ljubiti svoje neprijatelje

Najjače oružje protiv zla je ljubav. Ljubiti svoje neprijatelje ne znači opet biti slijepa ovca za klanje koja bespomoćno stoji pomirena sa svojom sudbinom, naprotiv to znači snažno, ustrajno i trajno djelovanje oružjem čije sile lome sve okove, ruše sve bedeme i u prah satiru sva oružja zla. No, da bismo mogli ljubiti svoje neprijatelje, da bi smo uopće bili sposobni za ljubav, moramo najprije naučiti praštati.

Praštanje je taj neotklonjivi temelj iz kojeg raste sposobnost ljubiti drugoga. Tko ne zna praštati taj ne može znati ljubiti nikoga, ni sebe, ni svoje bližnje, a najmanje neprijatelje. Ako ne vjerujete u ovo što pišem napravite eksperiment – recite: danas želim oprostiti tom i tom koji me povrijedio. Odlučujem da mu opraštam!

Recite na glas kad budete sami – ti (ime) ja ti opraštam! To vas najvjerojatnije neće odmah osloboditi ljutnje i osjećaja boli i nepravde, ali osjetit ćete da je karika zla i mržnje koja vas želi zarobiti u tom osjećaju nepravde, boli i zla i koja vas želi sapeti u vašem nastojanju da budete sretni zadobila pukotinu.

Možda iznimno malu, mikroskopski malu, ali pukotinu koja će svakim danom postajati sve veća budete li ustrajno odlučivali opraštati i moliti za sebe i druge dok konačno ne pukne i raspadne se u prahu oslobađajući Vašu dušu za let za što je i stvorena kako pjeva Tin Ujević.

To je radikalnost na koju smo pozvani. To je diplomacija srca. To je u konačnici – kultura srca „koja je duša svake istinske kulture, i bez nje se ne može uopće govoriti o kulturi čovjeka niti o kulturi naroda“ kako je to 1. studenoga 1941. godine rekao bl. kardinal Alojzije Stepinac!

Napisano na blagdan sv. Marka, evanđelista, 2016.