 |
Sjetim se tih riječi, bolje rečeno, savjeta, često. Uistinu, misli su naša najvjernija i najupornija pratilja na životnom putu. Znaju biti, kako ugodne i lijepe, tako i izuzetno neugodne i bolne. Za ove prve nam je lijepo kad požele "saviti svoja gnijezda", ali za one ružne, ne samo da nam nije lijepo, nego može biti opasno ako im dopustimo da saviju svoja gnijezda i razmnože se.
Mogu nas doslovno uništiti.
No, kako ih spriječiti u tome? Zabraniti im da lete iznad naših glava? To je jednako beskorisno koliko i opasno, jer dok se mi borimo protiv jednih, iza leđa u našim se glavama ugnijezde neprimjetno mnoge druge.
Najbolji način borbe protiv tih ružnih, bolnih i upornih misli je ignorirati ih i to tako da otvorimo prostor onim lijepim mislima, ili pak pozovemo ih k sebi uz neki od mnogobrojnih načina.
To može biti druženje s dragim i pozitivnim ljudima, tjelesna aktivnost, čitanje neke dobre knjige, kakav zabavan i poučan film, molitva, sakramenti...
Poanta borbe protiv loših misli u tome je da da snagu ne trošimo na borbu protiv njih, na bespotrebno analiziranje, nego na otkrivanje onih pozitivnih i stvaranjem prilika za njihov nastanak.
Jer ljudski je mozak poput čaše. Ako u njega "ulijevamo" negativno, bit ćemo puni negativnosti, u suprotnom, ako u njega "ulijevamo" pozitivno, bit ćemo puni pozitivnosti i u prilici biti uistinu sretni.
Tu analogiju o ljudskom mozgu kao čaši ispričao mi je kolega sa sezonskog posla za vrijeme studentskih dana u španjolskom gradu Vitorii gdje smo stanovali. Bio je, kako mi je rekao, na nekom seminaru na kojem im je predavač zadao zadatak da predlože najbolji način kako prljavu vodu iz čaše, opet učiniti čistom i bistrom
Prisutni su davali svakojaka rješenja. No predavač je šutio. Nakon nekog vremena odredio je pauzu nakon koje je obećao otkriti način na koji prljavu vodu u čaši učiniti opet bistrom.
Po završetku pauze sa sobom je donio čašu čiste i bistre vode i jednostavno je ulio u ovu čašu s prljavom vodom. I to je to! Jednostavno! Kao što je i život jednostavan.
Razmišljajući o sebi, ali i gledajući druge koje susrećem u životu, pomalo stječem dojam da ljudi, iz ne znam kojeg razloga, život provode u stalnom naporu kako bi ga zakomplicirali. I to ne samo kao reakcija na tuđu zlobu, nego i onda kad "imaju sve", neki autodestruktivni nagon proradi u njima i nerijetko unište sve dobro što su imali.
Ima i to svoje objašnjenje, no o tome neki drugi put. Ostaje činjenica da - kakve su ti misli, takav si!
Foto: pixabay.com
