„Istina će vas osloboditi“ – Isusova je riječ upućena učenicima. Da je to doista tako razumski svi razumijemo i prihvaćamo. Pa ipak, češće odabiremo živjeti u lažima i iluzijama o sebi i drugima iako smo svjesni da je takav život kvalitativno lošiji od života u istini.
Zašto je to tako?
Što je to tako jako da nas prisiljava na odbijanje suočavanja s istinom i život u slobodi?
Objašnjenje leži u našoj nemogućnosti suočavanja s istinom na emotivnoj razini naše osobnosti, odnosno, od suočavanja s istinom i života u slobodi odvraća nas strah.
Duboki, bazični, prijeteći, razoran strah da, ako će svjetlo istine obasjati objekt naše ljubavi, a to možemo biti mi ili nama važne osobe koje volimo, da će nas istina prisiliti na odbacivanje sebe samih i drugih, pa čak i na mržnju! A to onda neminovno vodi u smrt.
I eto nas pred najvećom obmanom laži koju čujemo svaki put kad poželimo svjetlom istine obasjati svoj život i svoje odnose – radije odaberi život u laži i iluziju kakve-takve (lažne) sigurnosti, nego da dopustiš istini da svojom zbiljskom krutošću uništi i to malo sigurnosti!
A što je istina? Istina je baš suprotna od ove obmane laži, a ona glasi, kao što sam na početku napisao – razumski je prihvaćamo, da možemo voljeti samo u istini. Istina je preduvjet ljubavi! Bez istine nema prave ljubavi, niti će je ikad biti. Samo onda kad smo sposobni suočiti se i prihvatiti istinu o sebi i drugima možemo istinski zavoljeti sebe i druge!
Ako nema istine, onda ne možemo zavoljeti ni sebe ni druge i to što mislimo da je ljubav zapravo je samo iluzija ljubavi! I zato smo nesretni!
Kako se suprotstaviti tom bazičnom strahu (od smrti zapravo…) i odbaciti obmanu koju nam laž prijeteći servira (najčešće se radi o kolopletu laži koje su premrežile sve strukture naše osobnosti ili to nastoje…)?
Puno je mogućnosti, ovisno o jačini straha kojim se laž koristi ne bi li spriječila istinu da rasprši njezin mrak.
Ako je čovjek vjernik, zasigurno je vjera s molitvom i sakramentima izvor nemjerljive snage, a ako čovjek nije vjernik i ne oslanja se na Boga u svome životu, opet mu od pomoći može biti i sam strah da će ga život u laži uništiti i da nema što izgubiti ako se odluči za istinu i promjenu.
Alkoholičara, kockara, bludnika, kriminalca… na suočavanje s istinom o svom poroku i ropstvu može motivirati patnja svojih bližnjih, supruge, djece…
Puno je situacija i puno je mogućnosti koje dovode do susreta s istinom.
Sve je dobro dokle god čovjek na razumskoj razini uviđa laži i iluzije u kojima živi i koje ga poput kakvog nametnika lagano, ali sigurno uništavaju, crpe životne sokove i sprječavaju ga da se razraste i dade plod u svem bogatstvu svoje osobe i potencijala.
Najteže je onda kada laž/i toliko zatruje/zatruju našu emotivnu razinu osobnosti da razum više ne može nikako kontrolirati podivljale emocije, ili ga osoba od siline buke koju emocije proizvode ne može čuti. Tada lažima i iluzijama više ne treba ni strah da bi spriječile čovjeka od suočavanja i prihvaćanja istine. Čovjek je običan rob.
No, ne želim završiti s pričom o snazi laži, snazi njezine obmane i snazi straha od smrti koji laž vješto zloupotrebljava protiv čovjeka. Želim progovoriti o ljepoti istine! Želim podijeliti i vlastito iskustvo (mnogih) suočavanja s istinom o sebi, a koja su mi dala nevjerojatna iskustva radosti, slobode, mira, ljubavi, dobrote, većeg samopouzdanja, otkrića novih talenata, nevjerojatne susrete, događaje, snagu opraštanja i prihvaćanja oproštenja…
Da, suočavanje s istinom boli, jako boli, razarajuće boli, jer ruše se ogromne kule iluzija i laži koje smo katkad gradili godinama, desetljećima, ali istovremeno uz tu razarajuću bol dolazi i miomiris, nektar radosti, slobode, mira koji nas jača, ohrabruje, drži, napunja nadljudskom snagom kojom bi čovjek bio kadar i „gore premještati“…
Kako padaju prijeteće i ružne kule laži i iluzija, na njihovom mjestu nastaje nešto posve novo – život bez straha, život sposoban za ljubav, život sposoban za slobodu, život koji, ne da se nada vječnosti, nego je već živi, ovdje i sada, svakoga trenutka ovog nevjerojatnog, božanski čudesnog putovanja koje se naziva životom!
Ali, ima jedna „kvaka“ u cijeloj ovoj priči!
Istina nas doista oslobađa i pobjeđuje svaku laž, čini nas sposobnim za istinsku radost i ljubav i sreću, no istina nam ne oduzima našu slobodu, ne „oslobađa“ nas od naše slobode, a to znači da čovjek do kraja svog životnog putovanja nije siguran od zavodljivih šaputanja laži, od glamura koji mu laskavo nude iluzije, od osjećaja moći i slave koje mu nudi laž u zamjenu za slobodu.
Zašto je to tako? Zašto nas istina ne oslobodi i od slobode pa da se ne moramo mučiti sa zavođenjima laži i njenih slugu iluzija i strahova?
Odgovor je jednostavan – kad bi nas istina „oslobodila“ i od naše slobode, onda ona ne bi bila istina, nego još jedna laž.
Zato svi oni koji čovjeku nude slobodu bez odgovornosti nisu od istine, nego sluge laži i što dalje od njih!
Za kraj, s nadom da vam je tekst bio od pomoći, dijelim s vama svoju novu pjesmu koju sam konačno snimio i objavio. Pjesma „Vjerujem“ govori između ostaloga i o mojim mnogim trenutcima suočavanja s istinom o sebi i drugima, ali i o Bogu. Tek tu, u bezgraničnim prostranstvima čovjekova odnosa s Bogom, laž voli razvijati svoju mrežu iluzija! Ali možda i o tome napišem koji tekst.
Ono što je jedino važno jest to da čovjek nikad nije sam, prepušten na milost i nemilost laži, nego je uz njega Bog, Onaj koji je prisutan i vjeran svojim obećanjima i koji ima zadnju riječ nad čovjekovim životom.
Ako vam se pjesma svidjela, zamolio bih vas da mi se javite na mail zvone.franc@gmail.com i podijelite sa mnom svoja razmišljanja o njoj. Poziv vrijedi i za ovaj kao i svaki drugi tekst.
Foto: Pixabay.com
